Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.
Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne
Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita

69.
Baš, nà kraju, kad odluku on stvori
     Da napusti taj gorski kraj pun čuda,
     Put pritisnuše pljačkáši najgori,
     Ognjem i mačem harajući svuda;
     Stog vjernu četu skupi da ga tuda,
     Akàrnanijom vodi, koja nije
     Nevična borbi nit se plaši truda,
     Dok ne vidje gdje Ahelos[62] se vije
I spazi Etoliju što se za njim krije.

70.
Gdje pust Utràki svija se u krugu
     I trudni vali spokojno se siju,
     Kako su tamne krošnje svježem lugu
     Kad se u ponoć na grud lúke sviju,
     Dok zapadni se vjetri šapćuć liju,
     Ljubeć, ne mršteć, mir plave dubìne: —
     Da drag je gost tu, Haroldu ne kriju,
     Neganut ne htje prizor taj da mîne
Jer mu užitak pruža čar noćne tišìne.

71.
Na ravnu žalu noćna vatra gori,
     Gozbi je kraj, u krug se vino reda,[63]
     Da se tu tko neòpazice stvori
     Zgranuo bi ga prizor koji gleda;
     Najtišem satu noć još proći ne da,
     Narodne igre četa plesat stade;
     Palikar[64] svaki sablju baci s reda,
     I, muž do muža, ruku drugom dade,
U kolu pojuć čudno, kao da se jade.

72.
Childe Harold blizu stajao je tada
     I gledao bez zlovolje u cio
     Taj ples i zanos, nevin, surov mada:
     Zaista prost za oko nije bio,
     Barbarski premda, čedan čar je krio;
     I dok na licu plamen im je sjao,
     U hitroj kretnji sjaj se okom lio,
     Pram dug im divlji do pasa je pao,
Dok svak je napol pjevo a napol se drao:
I.
Tamburđi, Tamburđi![65] uzbuna je tvoja
Za hrabroga náda, obećanje boja;
Sva djeca planína na taj zov se kupe,
Himar, Ilir, mrki Suliot, svi hrupe!
II.
Tko je hrabar kao mrk Suliot smjeli,
S čupavim kožúhom, suknjom što se bijeli?
On vuku i orlu pušta svoja stada
I ko potok s hridi u dolinu pada.
III.
Zar Himare[66] sin će, što ni drugu svome
Ne prašta, oprostit dušmaninu zlome?
Zar će sustat puške sigurne što prijete?
Od dušmanskih grudi zar je ljepše mete?
IV.
Sad Makèdonija šalje hrabri soj;
Svak ostavlja za tren spilje i lov svoj;
Crven šal će još crvèniji bit, prije
Nego boj se svrši, sablja za pas svije.
V.
Tad gusari Parge[67] što su uz val skriti,
Blijede Franke učeć što znači rob biti,
Na žalu će veslo ostavit i lađu,
Da zarobljeníka u šikari nađu.
VI.
Ne tražim užitke što ih bogat grabi,
 Sablje će mi steći što kupuje slabi;
Mlâdu će mi dati s kosom kao svila,
Mnoge djeve otet iz majčina krila.
VII.
Ljubim lijepo lice koje ima djeva,
Uspava me usnom, utješi kad pjeva;
Nek donese liru što zvuk skladan stvara,
I poje o smrti svoga gospodara.
VIII.
Prisjeti se trena kad Prevesa pade,[68]
Gle krik pobjednika, pobijeđenih jade;
Krovove što plamte, plijena pune šake;
Poštedjesmo lijepe a poklasmo jake.
IX.
Milost ne znam, zá me straha ne imáde;
Tko služi Vezíra, taj za njih ne znáde:
Polumjesec koji proroku[69] nam sjaše
Još ne vidje vođe poput Ali-paše.
X.
Sin mu Muktar[70] crni na Dunav sad ide,
Svi Džauri[71] drhte kad rep konjski vide;[72]
Kad Delije jurnu s obala u kas
Malo Moskovíta[73] tu će naći spas!
XI.
Seliktaru![74] vadi sablju našeg vođe;
Tamburđi! ti zoveš da se u boj pođe.
Planìne, što k moru vidjeste nas ići,
Mi pobijedit ćemo il će smrt nas stići![75]

73.
O Grčka! tužni ti ostáče moći!
     Besmrtna premda više nisi; pala
     A silna! Za kim djeca će ti poći
     Da svikla ropstvu skršit bi ga znala?
     Nisu ti kao ona šaka mala
     Boraca voljnih da se u smrt krene,
     Sred Termopila[76] grobnih što je stála —
     Oh! tko ohrabrit duh će taj što vene
I doć ti s Eurote[77] u grob, da te prene?

74.
Duše slobode! navrh Phyla[78] kada
     S Trasìbulom[79] i drûzima ti stade,
     Zar slutio si strašni čas što sada
     Na Atičku ti râvan mrakom pade?
     Tirana sada trideset ne vade
     Lanac, već svaki gad ga ná te prti;
     Ne diže tvoj se sin, tek psovat znáde,
     Dršćuć pod Turskom rukom; slabić strti,
Na riječi i na djelu nejak, rob do smrti.

.
Kako si ipak lijepa u svom bolu,
     Bogova palih zemljo, divnih ljudi!
     Brda pod snijegom i zelen u dolu,
     Znak su da raskoš Priroda ti nudi:
     Tvoj stup, tvoj hram kog sruši usud hudi,
     S junačkom tom se zemljom miješa sada,
     Kojoj plug mnogi prosti para grûdi:
     Spomenik svaki, djelo smrtnog rada,
Sve redom, osim znane Vrednote, tu strada;

Osim gdje kakav samotan stup plače
     Nad palom braćom iz jednake stijene;[87]
     Osim gdje hram se Tritonijin[88] tače
     Rta Colonna,[89] i sja iznad pjene;
     Osim gdje borca kakvog kriju sjene,
     Gdje je na gròb mu travni pokrov pao
     I stari, ali zaborav ne; skrene
     Tu stranac tek da, obziran bi, stao,
Ko i ja, pogledao, da uzdahne: "Jao"!

Ipak je plav tvoj svod i divlje gore,
     Gaj je tvoj nježan, njive su zelène,
     Ko smijeh Minêrvin[90] masline ti zòre,
     Hymettus[91] med još dariva iz stijene;
     Tu pčela gradi slatke kule njene,
     Slobodna luta kroz brda ti čista;
     Apolon[92] ljeto u zlato ti djene,
     S Mendelija[93] se mramor tad sav blista;
Slobode, Slave nema, al je Narav ista.

Gdje god se stane tlo je sveto svuda;
     Na tebi nigdje ružan lik da sine,
     Svuda se stere silno carstvo čûda
     I sve se priče Muza stvárnim čine,
     Dok zamori se oko koje pline
     Krajem gdje dom svoj náđe san naš davni;
     Niz brijeg i dol, kroz njive i dolìne
     Stupa moć koja svaki hram tvoj sravni:
Atena drhti, stoji tek Maraton[94] slavni.

.
Sunce i zemlja, al ne i rob,[95] isti
     U svem su osim tuđeg gospodara;
     Još čuva među svoju i glas čisti
     To poprište, perzijanska kud hara
     Horda, u smrt što grčki mač je stvara,
     Kao tog jutra što je Slavi díka,
     Kad Maraton bje ime puno čara;
     Tko šapne ga, već pred njim raste slika:
Polje, vojnici, bitka, juriš pobjednika,

.
Bijeg Mèdijaca,[96] slomljen luk bez strijela;
     Vatren Grk, koplje s kojega krv pada;
     Planine iznad, More, Zemlja cijela
     Dolje; Smrt sprijeda, Uništenje zâda!
     Takav bje prizor — što tu osta sada?
     Što je tu svet znak za ta djela stâra,
     Osmijeh Slobode, plač Azije tada?
     Oskvrnjen grob i opljačkana žara,
Prah što ga, stranče grubi, konj pod tobom stvara.

Ipak ostatku tvoga prošlog sjaja
     Poklonik sjetan al uporan hrli;
     I putnik što na jonskom vjetru zdvaja,
     Pozdravit borbe i pjesme kraj vrli;
     Povijest i jezik tvoj će neumrli
     Još dugo budit u mladeži sanje;
     Mladiću nauk! starcu čast! što grli
     Mudri a pjesnik poštuje ne manje,
Kad Palada[97] i Muza kažu strašno znanje.

Dom žudi srce koje iz njeg póđe
     Ako uz oganj bješe tko mu mio;
     Tko osamljen je neka ovdje dôđe
     Bude li, srodnu zemiju gledat htio.
     Grčka, to nije kraj gdje smijeh bi srio:
     Al taj kog Tuga mori tu nek stane,
     Zaboravit će gdje je rođen bio
     Kad spusti se niz svete delfske strâne
Ili u dol, gdje Pers[98] i Grk su pali, bane.

Nek takav u kraj ovaj sveti stigne
     I pustim čarom tim nek mirno krene;
     Ostatke pazeć — neka dlan ne digne
     Da nakazi ih već unakažene!
     Oltar tu nije zato da ga plijene:
     Poštuj ostatke jednom poštovane;
     Da ne bude nam na imenu sjene,
     Da cvatiš tu gdje poče mlade dane,
Dok život tvoj i ljubav poštenjem se hrane.

Ti, kojem ovaj predugački poj
     Neslavnom pjesmom dokolicu siti,
     Sred pjesnika ćeš glas izgubit svoj,
     Glasnijih, kojih sve će više biti:
     Pusti da lovor uveli njih kiti —
     Ne pòtiče duh sukob takav grubi,
     jer svađu a ni hvalu neće, niti
     Prići dâ srcu nježnom što ga snubi,
Ni jednog nema kad ni jednoga ne ljûbi.

Ode i tî, ti ljubljena i mila![99]
     Što mladost te i ljubav veza zá me;
     Što nè bi nitko dala si mi bila,
     Nevrijedan premda ja sam tebe sáme.
     Što je moj život? tebe kriju tame!
     Neće, kad s puta dođe, pozdrav čuti
     Taj što zbog sati prošlih pun je čame —
     Oh da ih ne bje il da tek ih sluti!
Kad dođe nek ga novi ne odvuku púti!

Oh! ti što ljubiš, ljubljena i draga!
     Kako kroz misli sebična Bol vrti
     I prošlost kojoj nek nestane traga!
     Al Vrijeme će mi tvoju sjenu strti.
     Sve što si mogla, sve mi uze, Smrti!
     Majku i drûga,[100] sad od drûga više;
     Nikad ti brži strelice vrh krti
     Ne bješe, nit se boli s bolom sliše
Da malih životnih me radosti još liše.