Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

49.
Sred gaja, koji brijeg taj kitnjast kruni,
     Koji, da nisu još više planìne
     Okò njeg, lanac taj što vidik puni,
     Ponòsit bi se mogo zbog visine,
     Manastir s visa bijelim zidom sine:
     Kaluđer živi tu, ni grub za gosta,
     Ni škrta srca; svatko tko tud mine
     Dobro je došo; tu će ostat dosta
Ako mu draga čista, priroda prosta.

50.
Za najvrućih tu dana mir nek nađe,
     Tu stara stabla šire sjene svježe;
     Tu će mu vjetar hladit grud još slađe,
     S neba će samog disat lahor: leže
     Duge ravnice dolje — oh! dok seže
     Oko, nek pije slast; jer tu ne siječe
     Ognjena zraka, bolesti sve bježe;
     Tu poklonik nek legne, nek mu teče
Odmornom, dok ih gleda, jutro, podne, veče.

51.
Mračan i golem, pred očima bljesnu
     Amfiteátar vulkanski tu tada,
     Himarske Alpe, s lijeva pa na desnu:
     Pod njim dol leži živahan pun sklada;
     Drveće šumi, jele, vode, stada
     Pasu; tu crni Aheront se vije!
     Posvećen smrti nekad. Ako Hada[51]
     Ovo je slika, Pluto,[52] nek se skrije
Elizij[53] tvoj, jer meni potreban tu nije.

52.
Ne kvare gradske kule pogled tamo;
     Janine nema, premda blizu čeka,
     Skrivèna brdom: ljúdi malo samo
     Tu je, seoce, koliba dalèka:
     Ali, uz svaki ponor koza neka
     Brsti; za stado rasuto se brine
     Pastirčić s bijelom strukom, hoda mèka
     Gazi i gleda odòzgo s visìne,
Ili u spilji čuči dok brz pljusak mine.

53.
Dodona![54] gdje je onaj gaj tvoj drevni,
     Proročko vrelo, proročište slavno?
     Gdje je dol gdje se čuo Zeus gnjevni?
     Gdje Gromovnika svetište je davno?
     Sve zaborav je, sve — zar čovjek javno
     Žali svoj život što bježi, i jada?
     Stoj, ludo! primi kob bogova spravno:
     Zar mramor bi i hrast nadživjet sada?
Kad narod, svijet i jezik pod udarcem pada!

54.
Epir se gubi, gore sve su niže;
     Uperen stalno uvis pogled može
     Počinut u dolìni toj gdje stiže,
     Gdje Proljeće zelenilom sve prože:
     Čak i tu divni prizori se množe,
     Gdje izlijeva se neka rijeka živa
     I šume uz nju krošnjama se glože,
     Dok sjena im u bistroj vodi pliva,
Ili na mjesečini ponoćni san sniva.

55.
Sunce za silni Tomerit[55] tek pade,
     Dok divlji nagli Laos[56] s rikom slazi;
     Noćna se sjena već prikradat stade,
     Kad, iduć stazom obalom što plazi,
     Minarete ko meteore spazi
     U Tepeleniju[57] Childe Harold, bijele,
     Čiji zid gleda vodu; dok im gazi,
     Glasove začu on ratničke smjele
Što s vjetrom rastu iznad te doline cijele.

56.
On tihu kulu gdje je harem próđe
     I kroz lûk vrata širokih proslijedi,
     Te razgleda stan ovog silnog vođe,
     Gdje priča sve koliko moć mu vrijedi.
     Despot u čudnoj raskoši tu sjedi
     Dok žurba silna traje cijelog dana,
     Čeka rob, eunuh, vojnik, svetac blijedi;
     Iznutra dvor a tvrđava izvàna:
Izgleda da tu stižu ljudi sa svih strana.

57.
Spreman, bogàto osedlan, red konja
     Stoji i ratne opreme, i frk
     Glasan se čuje kroz dvorišta donja;
     Gore, svijet čudan hodnik krasi mrk;
     Kroz vrata često ždrijepca svog u trk
     Protjera Tatar pod čalmom što sijeva;
     Tu Turčin, Crnac, Albanac i Grk
     Kupe se, vlada svud šarèna vreva,
Dok ratni bubanj muklo ne javi kraj dneva.

58.
Divlji Albanac kome suknja krije
     Bedra, uz saruk, s puškom mu srebrènom
     I ruhom zlatom protkanim, što sije;
     I Makedonac u šalu crvènom;
     Delhijac mrk sa sabljom savijènom
     I strašnom kapom; Grk živahan, mio;
     Nubijac s glavom svom iznakaženom;
     Bradati Turčin, šutljiv, što je bio
Moćni gospodar svega, da bi blag bit htio,

59.
Izmiješan tu je; u grupe se sklanja
     Šarene, posvud vreva vlada luda;
     Tu gord Musliman pobožno se klanja,
     I netko puši, netko sam vrluda;
     Albanac gorde glave kruži tuda;
     Grk tiho šapće naklapanja mnoga;
     Čuj! s džamije se glas razliježe svuda,
     Mujezin viče s minareta svoga:
"Velik je Bog!" — i — "Nema boga osim Boga!"

60.
Baš tad bje doba ramazanskog posta
     I pokora po cijeli dan tu traje:
     Ali u suton, čim se smrači dosta,
     Zàvlada radost, sve je puno graje:
     Sve je u žurbi, uposlena sva je
     Posluga, sprema stol za gozbe duge:
     Izgleda zalud pust trijem građen da je,
     Ali iz soba čuješ glas bez tuge,
Dok tamo-amo trče robovi i sluge.

61.
Ovdje se čuti ne može glas žene:
     Čuva se, brani, krije iza zara,
     Ispunja samo jedan grudi njene,
     Svikla na kavez, za bijeg nema mâra;
     Jer ima ljubav svoga gospodara,
     I majčinstvo joj sretnu brigu budi,
     Sve drugo blijedi, brigu joj ne stvara!
     Slađe se čedu svom sva predat trudi
Što ne zna za zlo, niti napušta joj grudi.

62.
U paviljonu mramornom žubòri
     Šedrvan žive vode prepun sklada,
     I ugodnu svježinu svuda tvori,
     I bludan spokoj na diváne pada,
     Tu leži Ali,[58] muž rata i jada:
     Ipak iz crta nitko nazret neće,
     Dok blagost na tom starom licu vlada
     I dostojanstvo daje mu još veće,
Djelo što pod njim vreba i pečat zle sreće.

63.
Nije da ta mu brada što se bijeli
     Strastima mladih ljeta slabo služi;
     Nàdvlada ljubav starost — Hafiz[59] veli
     I Teian[60] pjeva s pravom — ali rûži
     Sve ljude zločin što se slabo druži
     Sa samilošću, starcu smeta prvi,
     Ovom dva zuba tigrovska on pruži;
     Krv traži krv, i čitav život vrvi,
I sve što krvlju počne završi u krvi.

64.
Sred mnogih stvari novih uhu, zjeni,
     Nogama trudnim putnik odmor dade,
     Muslimanski sjaj vidje što ga plijeni,
     Al zasiti se brzo kada pade
     U taj stan Moći i Obijesti, zgrade
     Raskošne gdje se vreva grada gubi:
     Slađi bi bio da za skromnost znáde;
     Ali Mir lažne radosti ne ljûbi,
I Pompa uz Užitak, skupa, slast im ubi.

65.
Nágla su djeca Albanije, mada
     Vrlina puna, zrelost treba njima.
     Zar dušmanin im leđa vidje kada?
     Tko tako dobro muke rata prima?
     Utvrde rodne sigurne su svima
     Tek kòliko u nevolji im vrijede:
     U gnjevu strašan, svak riječ čvrstu ima;
     Kad Hrabrost i Zahvalnost ih povède
U krv, svi, bez uzmaka, vođu svoga slijede.

66.
Vidje ih Childe u kuli njinog vođe
     Gdje hrle hrabro u sjaju u rat:
     I vidje zatim, kad im u vlast dóđe,
     I on sâm žrtva nesreće, u sat
     Tužan kad žešće pritisnut zna tat:
     Al oni su mu krov nad glavom dali,
     Pitomiji ga ne bi htjeli dat,
     Čak i zemljaci podalje bi stáli —
U kušnji, prijatélja broj je vrlo mali!

67.
Zbilo se jednom da jak vjetar brod
     Baci mu k oštrom stijenju Suli gòre,
     Kad pusto bješe sve i crn sav svod;
     Opasno bješe tlo, još gore môre;
     Mornari teško odluku da stvore
     Gdje pristat, dvojeć gdje se zamka krije:
     Prìstaše ipak, dok se s dvojbom bòré
     Da će tî, kojim Frank ni Turčin nije
Mio, obnovit zanat koljački od prije.[61]

68.
Zaludan strah! tih Suliota ruke
     Kroz stijene ih i blato vodit znaše,
     Bolje od ropskih, al grublje, bez muke
     Sušiše im odijelo, vatru žgaše
     I svjetiljku, i puniše im čaše,
     Davahu hranu; pròstu, sve što ima:
     Znači da dobročinstva se ne plaše —
     Tu trûdni zaklon, tûžni pomoć prima,
Sretnijima za pouk, za sram lošim svima.

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.
Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne
Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita

69.
Baš, nà kraju, kad odluku on stvori
     Da napusti taj gorski kraj pun čuda,
     Put pritisnuše pljačkáši najgori,
     Ognjem i mačem harajući svuda;
     Stog vjernu četu skupi da ga tuda,
     Akàrnanijom vodi, koja nije
     Nevična borbi nit se plaši truda,
     Dok ne vidje gdje Ahelos[62] se vije
I spazi Etoliju što se za njim krije.

70.
Gdje pust Utràki svija se u krugu
     I trudni vali spokojno se siju,
     Kako su tamne krošnje svježem lugu
     Kad se u ponoć na grud lúke sviju,
     Dok zapadni se vjetri šapćuć liju,
     Ljubeć, ne mršteć, mir plave dubìne: —
     Da drag je gost tu, Haroldu ne kriju,
     Neganut ne htje prizor taj da mîne
Jer mu užitak pruža čar noćne tišìne.

71.
Na ravnu žalu noćna vatra gori,
     Gozbi je kraj, u krug se vino reda,[63]
     Da se tu tko neòpazice stvori
     Zgranuo bi ga prizor koji gleda;
     Najtišem satu noć još proći ne da,
     Narodne igre četa plesat stade;
     Palikar[64] svaki sablju baci s reda,
     I, muž do muža, ruku drugom dade,
U kolu pojuć čudno, kao da se jade.

72.
Childe Harold blizu stajao je tada
     I gledao bez zlovolje u cio
     Taj ples i zanos, nevin, surov mada:
     Zaista prost za oko nije bio,
     Barbarski premda, čedan čar je krio;
     I dok na licu plamen im je sjao,
     U hitroj kretnji sjaj se okom lio,
     Pram dug im divlji do pasa je pao,
Dok svak je napol pjevo a napol se drao:
I.
Tamburđi, Tamburđi![65] uzbuna je tvoja
Za hrabroga náda, obećanje boja;
Sva djeca planína na taj zov se kupe,
Himar, Ilir, mrki Suliot, svi hrupe!
II.
Tko je hrabar kao mrk Suliot smjeli,
S čupavim kožúhom, suknjom što se bijeli?
On vuku i orlu pušta svoja stada
I ko potok s hridi u dolinu pada.
III.
Zar Himare[66] sin će, što ni drugu svome
Ne prašta, oprostit dušmaninu zlome?
Zar će sustat puške sigurne što prijete?
Od dušmanskih grudi zar je ljepše mete?
IV.
Sad Makèdonija šalje hrabri soj;
Svak ostavlja za tren spilje i lov svoj;
Crven šal će još crvèniji bit, prije
Nego boj se svrši, sablja za pas svije.
V.
Tad gusari Parge[67] što su uz val skriti,
Blijede Franke učeć što znači rob biti,
Na žalu će veslo ostavit i lađu,
Da zarobljeníka u šikari nađu.
VI.
Ne tražim užitke što ih bogat grabi,
 Sablje će mi steći što kupuje slabi;
Mlâdu će mi dati s kosom kao svila,
Mnoge djeve otet iz majčina krila.
VII.
Ljubim lijepo lice koje ima djeva,
Uspava me usnom, utješi kad pjeva;
Nek donese liru što zvuk skladan stvara,
I poje o smrti svoga gospodara.
VIII.
Prisjeti se trena kad Prevesa pade,[68]
Gle krik pobjednika, pobijeđenih jade;
Krovove što plamte, plijena pune šake;
Poštedjesmo lijepe a poklasmo jake.
IX.
Milost ne znam, zá me straha ne imáde;
Tko služi Vezíra, taj za njih ne znáde:
Polumjesec koji proroku[69] nam sjaše
Još ne vidje vođe poput Ali-paše.
X.
Sin mu Muktar[70] crni na Dunav sad ide,
Svi Džauri[71] drhte kad rep konjski vide;[72]
Kad Delije jurnu s obala u kas
Malo Moskovíta[73] tu će naći spas!
XI.
Seliktaru![74] vadi sablju našeg vođe;
Tamburđi! ti zoveš da se u boj pođe.
Planìne, što k moru vidjeste nas ići,
Mi pobijedit ćemo il će smrt nas stići![75]

73.
O Grčka! tužni ti ostáče moći!
     Besmrtna premda više nisi; pala
     A silna! Za kim djeca će ti poći
     Da svikla ropstvu skršit bi ga znala?
     Nisu ti kao ona šaka mala
     Boraca voljnih da se u smrt krene,
     Sred Termopila[76] grobnih što je stála —
     Oh! tko ohrabrit duh će taj što vene
I doć ti s Eurote[77] u grob, da te prene?

74.
Duše slobode! navrh Phyla[78] kada
     S Trasìbulom[79] i drûzima ti stade,
     Zar slutio si strašni čas što sada
     Na Atičku ti râvan mrakom pade?
     Tirana sada trideset ne vade
     Lanac, već svaki gad ga ná te prti;
     Ne diže tvoj se sin, tek psovat znáde,
     Dršćuć pod Turskom rukom; slabić strti,
Na riječi i na djelu nejak, rob do smrti.