Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

znajući uza sve to ostvariti retke trajne ljepote i liričnosti, uspijevajući vrlo često pronaći onu pravu jedinu riječ, zvjezdani, npr. kada u IV. pjevanju Childea Harolda govori o Galileju.
U estetskom i književnom pogledu bilo je to doba romantizma, onoga širokog literarnog, i ne samo literarnog zbivanja što je u Europi započelo s pojavom sentimentalizma, s Jeanom Jacquesom Rousseauom, Madame de Stael, Klopstockom, Lessingom, Wielandom, Bürgerom, Goetheom i Schillerom, Macphersonom i njegovim Osijanom, Chattertonom, Blakeom i Robertom Burnsom, a oslanjalo se na djela Shakespearea, Spencera, krvave, mračne škotske balade, Scotta, Wordswortha i Coleridgea te njihove Lirske balade. Pojavom Byrona, koji je u neku ruku postao stjegonošom i rodonačelnikom goleme i brojne obitelji romantičara što se, sve tamo od grupa u Jeni (oko 1800.) i Heidelbergu (1808.), preko grupe u Stuttgartu (između 1810. i 1830.), protezala od Francuske (Hugo, Musset, George Sand, A. de Lamartine, A. de Vigny, Mérimée), preko Italije (Manzoni, Leopardi, Silvio Pelico), Rusije (Puškin, Ljermontov), Poljske (Mickiewicz, Slowacki, Krasinski), Češke (Kollar, Karol Maha), Mađarske (Petőfi), Švicarske, Rumunjske i Grčke, sve do naših strana (Prešeren, Jenko, Kopitar, Mažuranić, Preradović, Vraz, Njegoš, Jakšić), stvoren je bajronizam i prototip romantičnoga junaka koji, da bi to uistinu bio, u sebi mora nositi prezir prema konvencionalnom licemjernom moralu, mora izazivati sudbinu osjećajući se na neki način obilježenim i predodređenim za tragičnu kob, mora se posebno odijevati i bježati od društva u egzotičnu divljinu, najčešće na Istok, mora prezirati bližnje, ali se ponekad i žrtvovati za njih, mora ljubiti slobodu i potajno u sebi patiti od krivnje, vjerovati u idole pomalo mračne i maglovite, mora posjedovati poseban osjećaj za misteriozno, nadnaravno i teatralno, mora patiti od Etne osjećaja i od Vezuva strasti.
Bilo je to doba kada, kako piše naš A. G. Matoš, cijela legija snobova čezne za dalekim krajevima, pišu nostalgijske pjesme, i žene se rastavljaju, jer im muževi ne žele za njima u Španiju, u Italiju, u Carigrad. Gospođice pate od adrijaticizma, od florencitisa, od venecitisa. Svijet je pun fatalnih ljudi koji s jedne strane ljubav proglašuju jedinim ciljem egzistencije, a s druge su puni apsurdnoga spleena i Schopenhauera koji je, kako to izvanredno definira Maucauly, iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec ponavljao da je sudbina svih biti bijedan, da je sudbina izvanrednih biti izvanredno bijedan; da sve želje kojim smo prokleti podjednako vode bijedi; ako nisu zadovoljene, bijedi razočaranja, ako pak jesu, bijedi zasićenosti. Njegovi junaci su ljudi koji su različitim ciljevima došli do istog cilja očajanja, ljudi koji su siti života, koji su na ratnoj nozi s društvom, koji su u svojoj boli potpomognuti jedino nepobjedivom ohološću, sličnoj oholosti Prometeja na stijeni ili oholosti Satane u užarenom laporu, ljudi koji mogu svladati svoje muke snagom svoje volje, i koji do kraja prkose svoj sili zemlje i neba. Takav junak je i Childe Harold.
Svoj spjev Byron je počeo pisati 1809. god. za boravka u slikovitoj, egzotičnoj i tada zaista posve nepoznatoj i Bogu iza leđa smještenoj Albaniji, gdje mu je gostoprimstvo pružio Alipaša od Janine, stvarni, utjelovljeni njegov mladenački Zelucco. Byronov hodočasnik putuje najprije Portugalom i Španjolskom gdje se divi ljepoti zemlje i opisuje krvava ratišta, smrt na bojnom polju i smrt u koridi, značaj muškaraca i ljepotu žena. Zatim preko Malte dolazi u zemlju bogova, omiljenu i toliko sanjanu Grčku. Dok se Keats u Britanskom muzeju divi i uči na onim istim vazama, urnama i mramorima što ih je u Englesku, ploveći preko mora nesklonoga, dovukao lord Elgin, Byron se pjeni i bjesni nad barbarskim oskvrnućem djevičanskih grčkih spomenika. Nakon toga, kršćanskom svijetu kazavši zbogom, putuje u Albaniju i Tursku, pa zatim opet natrag u Grčku, te u Englesku. To je sadržaj prva dva pjevanja ovog spjeva koji je istodobno knjiga dnevnika, povijesti, satire i politike, životopisnih pojedinosti i epigrama, samoraščlanjivanja i smjelih karakterizacija velikana iz prošlosti i suvremenosti, slobodarskoga revolta i literarnih aluzija, običaja i zabava, sklop banalnoga i suptilno uspjelog.
Nedavno sam započeo jednu pjesmu u Spenserovu stilu i strofi, u kojoj namjeravam dati potpun mah svojoj sklonosti, biti šaljiv i patetičan, deskriptivan i sentimentalan, nježan i satiričan, prema raspoloženju, navodi Byron dra Beattiea u predgovoru I. i II. pjevanja svoga spjeva, koja su ga, kada su se 29. veljače 1812. pojavila u Londonu, preko noći učinila slavnim, pa je onda s pravom mogao u pismu svome prijatelju pjesniku Thomasu Mooreu napisati: Probudio sam se jednog jutra i otkrio da sam slavan. Byronu je tada bilo 25 godina.
Childe Haroldov Laku noć, najpoznatiji je, najviše spominjan i svakako najčešće prevođen lirski fragment ovog spjeva. Umetnut između 13. i 14. strofe prvog pjevanja, on je zapravo izvanredna sjetna kantilena koja u neku ruku sadrži sukus romantičarskog pogleda na svijet. On nam otkriva jednu od najsvojstvenijih crta bajronizma, onaj prividni nehaj i prezir prema svijetu i životu koji evoluira u posvemašnju čežnju za beskonačnim, u poriv što ga Fichte definira kao nagon za nečim potpuno nepoznatim, koji se očituje samo nekom potrebom, nekom nevoljkošću, nekom prazninom koja teži z'a ispunjenjem a ne kaže odakle, i koja se ne da utažiti ničim osim ljubavlju.
Niječući, jednu za drugom, ljubav prema majci, ljubav prema ženi i ljubav prema domovini, Byron — Harold, ta karakteristično romantičarski rascijepljena osoba, ta dva ega, dva pola iste nepomirene i nepomirljive ličnosti koja se neprestano kritički sumnjičavo promatraju, taj promatrani promatrač otkriva se pred nama kao pomalo djetinjast i ironičan fantasta koji, kako piše Schiller u svome djelu o naivnom i sentimentalnom pjesništvu — ne zlorabi prirodu nego slobodu, dakle razvija se iz sposobnosti koja je sama po sebi vrijedna štovanja i beskrajno se može usavršiti, koji se napokon ruši u beskrajnom padu u bezdanu dubinu i može završiti samo potpunim uništenjem. Byron upravo to i radi: beskrajno, svojim životom i djelovanjem usavršava tu sposobnost, težeći s jedne strane prometejskim sintezama, rušeći s druge okove svakog sustava, predajući se istodobno potpuno čarima života.
U trećem pjevanju, koje je 1816. godine napisano u Veneciji, Byron nas vodi preko Waterlooa kroz Njemačku u kojoj, putujući kroz divnu i slikovitu dolinu Rajne, nježno čezne za svojom polusestrom Augustom koju je volio cijeli svoj život, a zatim u Švicarsku, opisuje Lemansko jezero, noćnu tišinu i svu jarost ljetne oluje u planinama, piše apoteozu Rousseauu, Voltaireu i Gibbonu, a zatim nam s Alpa daje tek naslutiti Italiju, zemlju svojih snova, kojoj je u cijelosti posvećeno četvrto pjevanje Childea Harolda, napisano 1818. godine.
Razmak između I. i II. pjevanja, te između III. i IV. razdoblje od šest odnosno osam godina, veliko je ljudsko i pjesničko iskustvo Byronovo. Childe Harold se postupno sve više pretvara u Don Juana, a Byron sve više u satiričara, gubeći tako postupno jednu od najosnovnijih komponenata romantičarskog pjesnika. Satirički pristup zahtijeva, kako to ističe Marius Bewley, postojanje svijeta i društvenog poretka, neovisnih o pjesničkoj percepciji. Satira u Byrona, u ovom slučaju, ne postaje samo oblik društvene kritike, nego istodobno biva i oblik vrlo suptilnog mazohizma.
U svojim djelima, pogotovu u Childeu Haroldu i Don Juanu, Byron je, uza sve oscilacije stila i ukusa, ostvario stranice neprolazne vrijednosti i ljepote. Da je kojim slučajem bio slikar a ne pjesnik, slikao bi zacijelo kao Delacroix, da je bio skladatelj, stvarao bi najvjerojatnije poput Chopina. Ovaj hromi Titan, Caligula, Heliogabal i ovaj Henry VIII, kako su ga zbog raskalašena života često znali nazivati, pjesnik je za kojega se zadnjih godina sve više zanimaju i u Engleskoj i izvan nje, stvaralac je koji svejedno ostaje najmarkantnijom i najzanimljivijom ličnošću svoga stoljeća, čovjek je koji je tako muški i istodobno tako djetinjasto samodopadno znao kazati:
Sàm stojim ja i stajah — zapamćen il ne!
Ch. H. III, 112

* Karbonari – članovi tajnog talijanskog revolucionarno-demokratskog udruženja koje se borilo za ujedinjenje Italije (nap. ur.)

Hodočašće
Childea Harolda
ROMAN

Svijet je jedna vrsta knjige iz koje smo, ako smo vidjeli samo svoju zemlju, pročitali samo prvu stranicu. Ja sam ih prolistao prilično velik broj i našao da su sve jednako loše.
To istraživanje nije ostalo neplodnim. Mrzio sam svoju domovinu. Sve neuljudnosti različitih naroda među kojima sam boravio, izmirile su me s njom. Da nisam iz svojih putovanja izvukao nikakvu drugu korist osim te, ne bih žalio ni troška ni truda.

KOZMOPOLIT[1]

Predgovor
(Prvom i drugom pjevanju)

Sljedeća pjesma najvećim je dijelom napisana u krajevima koje pokušava opisati. Započeta je u Albaniji, a dijelovi koji se odnose na Španjolsku i Portugal spjevani su prema autorovim zapažanjima u tim zemljama. Toliko treba reći glede točnosti opisa. Prizori koje pokušava ocrtati iz Španjolske su, Portugala, Epira, Akernanije i Grčke. Tu se, za sada, pjesma zaustavila; o tome kako bude prihvaćena ovisi hoće li se autor usuditi svoje čitatelje povesti do glavnoga grada Istoka, kroz Joniju i Frigiju: ova dva pjevanja čisti su pokušaj.
Uvedeno je izmišljeno lice kako bi se djelu dala stanovita povezanost; ona, uza sve to, ne teži tome da bude dosljedno provedena. Neki moji prijatelji, do čijeg mišljenja visoko držim, primijetili su da bi ovaj izmišljeni lik, "Childe Harold", mogao izazvati sumnju kako se pod njim krije neka stvarna osoba; neka mi se dopusti da to, jednom i za svagda, opovrgnem — Harold je čedo mašte, stvoreno u već spomenutu svrhu. U nekim vrlo beznačajnim pojedinostima, u onim potpuno lokalnim, moglo bi se naći osnove za takvu primjedbu, ali u glavnim točkama, nadam se, nema baš nikakve.
Gotovo je nepotrebno spomenuti da je naziv Childe, kao u Childe Waters, Childe Childers itd., upotrijebljen zato što je suglasniji sa starom strukturom versifikacije koju sam usvojio. "Laku noć", na početku prvog pjevanja, nadahnula je pjesma "Laku noć Lorda Maxwella",[2] objavljena u Pograničnoj poeziji[3] koju je objavio gosp. Scott.
U prvom dijelu, koji se bavi Pirinejskim poluotokom, mogla bi se naći kakva neznatna podudarnost s različitim objavljenim pjesmama sa španjolskim motivima,[4] ali to može biti samo slučajno; jer, s izuzetkom nekoliko završnih strofa, cjelina ove pjesme napisana je na Levantu.
Spenserova strofa,[5] prema mišljenju jednog od naših najuspješnijih pjesnika, dopušta svaku raznolikost. Dr Beattie[6] primjećuje sljedeće: Nedavno sam započeo jednu pjesmu u Spenserovu stilu i strofi, u kojoj namjeravam dati potpun mah svojoj sklonosti, biti šaljiv i patetičan, deskriptivan i sentimentalan, nježan i satiričan, prema raspoloženju; jer, ako ne griješim, metar koji sam prihvatio, dopušta jednako sve ove vrste kompozicije. — Ohrabren u svom mišljenju takvim autoritetom, i primjerom nekih od najvećih talijanskih pjesnika, neću se opravdavati zbog pokušaja sličnih varijacija u sljedećem sastavu; zadovoljan što će, ako ne uspiju, neuspjeh počivati prije u mojoj izvedbi nego u osnovi, utvrđenoj djelom Ariosta, Thomsona[7] i Beattiea.
London, veljače 1812.

 
Dodatak predgovoru
Čekao sam sve dok gotovo svi naši časopisi nisu istresli svoju uobičajenu porciju kritike. Ispravnosti većega dijela njihovih kritika nemam što prigovoriti; ne bi mi priličilo prigovarati njihovim vrlo blagim pokudama koje bi, vjerojatno, da su bile manje ljubazne, bile iskrenije. Zahvaljujući stoga svima i svakome od njih na njihovoj širokogrudnosti, usuđujem se primijetiti samo jedno. Između mnogih prigovora opravdano upućenih ništavnom značaju "lutalice Childea" (za koga ja, unatoč mnogim sumnjama, i dalje tvrdim da je izmišljeno lice), bilo je ustvrđeno da je on, osim svoje anakroničnosti, i vrlo neviteški, jer su vremena Vitezova bila vremena Ljubavi, Časti i tako dalje. Međutim, činjenica je da su dobra stara vremena, kada je l'amour du bon vieux temps, l'amour antique[8] cvala, bila najrazuzdanija od svih mogućih stoljeća. Koji u to imalo sumnjaju mogu konzultirati Sainte-Palayea,[9] passim,[10] a posebno sv. II, str. 69. Viteški zavjeti nisu se držali bolje od bilo kojih drugih zavjeta; i pjesme trubadura nisu bile pristojnije, a zacijelo su bile manje profinjene nego Ovidijeve. U Cours d'amour, parlemens d'amour, ou de courtesie et de gentilesse[11] ima mnogo više ljubavi nego udvornosti i plemenitosti. Vidi o tome Rolanda[12] kao i Sainte-Palayea. Što god se drugo moglo primijetiti najneljubaznijoj ličnosti Childea Harolda, on je do sada, po svim svojim osobinama bio savršen vitez — Ne sluga, nego vitez hramovnik. Uzgred rečeno, bojim se da ni Sir Tristan ni Sir Lancelot[13] nisu bili bolji nego su morali biti, premda su bili vrlo poetične ličnosti i pravi vitezovi sans peur,[14] premda ne i sans reproche.[15] Ako povijest utemeljenja Reda podvezice[16] nije izmišljotina, vitezovi toga reda nosili su kroz nekoliko stoljeća znamen jedne grofice od Salisburyja, koja nije ostala u osobitoj uspomeni. Toliko o viteštvu. Burke[17] nije morao žaliti što su ta vremena prošla; uostalom Marie-Antoinette[18] bila je jednako toliko kreposna kao i većina onih u čiju su se čast lomila koplja i obarali vitezovi.
Još od prije Bayardovih,[19] pa sve do Sir Joseph Banksovih[20] dana (najkreposnijih i najslavljenijih od svih starih i novih vremena), malo iznimki može se naći za ovu tvrdnju; i bojim se da bi nas malo istraživanje podučilo da ne žalimo za onim nakaznim lakrdijama srednjega vijeka.
Sada ostavljam Childea Harolda da proživi svoj vijek onakav kakav jest; bilo bi puno ugodnije, a nesumnjivo i mnogo lakše naslikati kakav ugodniji značaj. Bilo bi lako prikriti njegove mane, navesti ga da više radi a manje iskazuje, ali on nije nikada bio zamišljen da bude uzor, osim da pokaže kako rana izopačenost misli i morala vodi prezasićenosti u prošlim užicima i razočaranju u novim, i kako su čak i ljepote prirode i draži putovanja (izuzevši ambiciju, najsnažniju od svih uzbuđenja) za dušu tako ustrojenu izgubljene, ili prilično krivo usmjerene. Da sam nastavio s ovim spjevom, taj bi se značaj produbljivao što bi se više približavao kraju; jer obris koji sam jednom mislio ispuniti baveći se njime, bio je, uz neke izuzetke, nacrt kakva modernog Timona, [21] i možda poetskog Zeluccoa. [22]
London, 1813.

ZA IANTHE
Nit one zemlje kud nedavno lutah,
     Premda im po ljepoti ravne nije,
     Ni snoviđenja, kada srcem gutah
     Obličja što ih žudi, al tek snije,
     Ni san ni java sličnu ti ne krije:
     Vidjev' te jednom zar da težim ja
     Slikat tvoj čar što mijenja se dok zrije —
     Tko ne vidje te, nije za nj stvar ta;
A onaj tko te vidje, što taj reći zna?
Ah! budi uvijek kao što si sada,
     Nek te ne izda nikad proljet mila,
     Lijepa u licu, čista srca, mlada,
     Na zemlji slika ljubavi bez krila,
     Bezazlena nad Nadom da bi bila!
     Zacijelo ona što sad nježno gledi
     U tebi mladost što ti sja iz žila,
     Budućih njenih ljeta dugu slijedi,
Pred čijom rajskom bojom svaka tuga blijedi.
O mlada Peri[1] sa Zapada! — za me
     Stariji dvaput bit neg ti, jest sreća;
     Motre te oči bestrasne mi same
     I mirno prate čar tvoj što se vèća;
     Sretan, ja neću vidjet ga bez cvijeća;
     Sretniji što, dok mlada srca pate,
     Moje će izbjeć smak što ga obèća
     Tvoj pogled tim što divljenje mi prate,
I, s bolom, pit još slađe Ljubavi će sate.
Oh! nek taj pogled koji, ko gazèli,
     Sad stidljivo je lijep, sad smjelo sja,
     U zjeni blista, osvaja što želi,
     Padne na ovaj list, mom stihu dâ
     Osmijeh zbog kojeg zalud čežnja sva
     Da više sam neg prijatelj ti sad:
     To red je; nemoj pitat zašto ja
     Spjev stvoru tako mladom dat sam rad,
Već ljiljan jedan vijencu mom daj, čist i mlad.
S imenom ti se stih moj tako spaja;
     I sve dok pogled bude bacat zjena
     Na Haroldov spjev, Ajantu[2] sred sjaja
     Spazit će prvo, znat do zadnjeg trena:
     Kad kucne čas mi da tê hvale sjena
     K liri tog što te slavio tvoj bijeli
     Privuče prst, najljùpkija od žéna,
     To je što hoće spomen ná me cijeli;
Više bi Nada, manje zar Drugarstvo želi?

 
 
PRVO PJEVANJE
1.
O ti! božanskog roda, iz Helade
     Muzo![3] što volja pjesnika te sklada!
     Jer sramno mnoga lira već te krade,
     Neću te s brijega svetog zvati sada:
     Ipak ti lutah uz potok što pada;
     Da! s uzdahom sred pustih Delfa sjèdih,
     Gdje, osim zelenca slabašnog, muk vlada;
     Neće trun moj probudit Devet blijedih[4]
Da časte mi tu priču — kojom te uvrijedih.
2.
U Albionu[5] bješe mladić jedan
     Što se vrlinom nikakvom ne krijepi;
     Već bančenju najbučnijem je predan
     I vikom sneno uho noći čepi.
     Jao! to zbilja besramnik bje lijepi,
     Sav ogrezo od grijeha i od vina;
     Jer on za malo zemnih stvari hlepi
     Osim svog bludnog društva, konkubina
I pjanaca iz društva nižeg ili fina.
3.
Childe Harold on bje: — ali otkud ime
     To i podrijetlo, nije zgodno reći;
     Slavni su, dosta kazuje se time,
     U davno doba ugled bje im veći:
     Al s nekog svoga[6] zao glas će steći,
     Koliko god su nekoć moćni bili;
     Ni heraldi[7] u grobni prah im zréći,
     Ni cvjetna proza, ni stih što se sili,
Zbrisali zlòće nisu, nit su zločin skrili.

4.
Na podnevnom se suncu Harold peko
     Uživajuć ko muha svaka druga;
     Ne misleć dok dan kratki ne bi kleko
     Da studen srh ga može snać i tuga.
     Jedva što próđe trèćinu svog kruga,
     Osjeti Childe da sitost njega davi;
     Stvar gora nego nesreća i kuga:
     Odvratnost k rodnom kraju mu se javi,
Pustijem neg je zaklon isposnički pravi.
5.
Jer dug se hodnik grijeha za njim gubi,
     Al kajao se nije za svoj blud,
     Čezne za mnogim al tek jednu ljubi, [8]
     Ta pripast mu, vaj! neće uz sav trud.
     O, sretna! cjelov izbjegnu mu hud
     Što bio bi okaljao joj čast;
     Zapusti čar njen, prosti tražeć svud,
     I stre njen vrt da drač mu može cvast,
Domaćeg kuta nikad da ne spozna slast.
6.
Childe Harold, dakle, u srcu bje tužan,
     I pobjeći bi òd te družbe pjane;
     Kaže se, tmurni plač je nekad nužan,
     Al zaledi mu Ponos suze slane:
     Osamljen nujno snatreć lutat stane,
     I otići iz rodnog kraja teži
     U vruće zemlje moru s one stráne;
     Zatrovan čežnjom, žudi on bol svježi,
Za vidik drugi čak i s mrtvim bi da leži.

7.
Junoša póđe iz očinskog dvora; [9]
     To ogromna i časna bješe zgrada;
     Stara toliko ko da sad past mora,
     Al stup joj svaki čvrst još bje i tada.
     O, samostane, kojim podlost vlada!
     Gdje sujevjerja jednom bješe stan
     Paphoskih cura[10] smijeh i poj sad pada;
     Fratrima ko da njihov svanu dan,
Ne lažu li ti kojim taj red svet je znan.
8.
Ipak bi često sred radosti lude
     Bol čudna prošla Haroldu kroz čelo
     Ko spomen ljut na neke kavge hude
     Il prevarenu strast što vreba vrelo:
     Nitko to ne zna, nit bi mu se htjelo;
     Ne bje on prosta, otvorena duša
     Što lakše joj je kad bol kaže smjelo,
     Nit savjet druga i utjehu sluša,
Unatoč bolu što ga, jači od njeg, kuša.
9.
Ne voli njega nitko: premda zbira
     Razuzdan svijet u dom sa svake strane,
     Dobro on znade laskavce te s pira;
     Te bezdušne muktaše vječno pjane.
     Ne vole njega čak ni — kurtizane —
     Raskoš i sjaj, tô privlači tek ženu,
     Gdje tog je tu lak Eros[11] cvasti stane;
     Djeve, ko moljci, nalijeću k plamènu,
I Mamon[12] vlada tu gdje Seraf[13] bolno svenu.

10.
Majku je Harold — nezabòravljenu,
     Imao — ne htje oprostit se s tom;
     Ljubljenu sestru, ali kada krenu
     Na put svoj mučan, ne vidje se s njom:
     Ne kaza zbogom drugu bilo kôm.
     Ali od gvožđa grud mu bila nije:
     Vi, koji znate što je snagom svôm
     Ljubiti drâge, znate kako rije
Bol rastanka grud kojoj lijek htješe bit prije.
11.
Nasljeđe, kuću, dom i zemlje svoje,
     I gospe vedre, slast što bje mu svaka,
     Čiji plav pogled, pram, dlan snježne boje
     Poljuljali bi svetost pustinjaka,
     Čim tažila se njegova glad jaka;
     Pehar na kom od vina bješe kora,
     I sve što vodi do užitka laka,
     Bez suza pusti on, da prođe mora
I zemlje bezbožne, pa preko èkvatora.[14]
12.
Napeta bjehu jedra, vjetrić blag
     I sretan što iz doma njega vuče;
     Iščeznu brzo bijelih hridi trag
     I nesta sav u valima što huče:
     I grižnja, možda, tad se u nj uvúče
     Što ode, ali grudi njemu kriju
     Šutljivu miso, usnice se muče
     Ne pustit glas, a drugi suze liju,
Nemuževno, dok vjetri bezobzirni viju.

13.
Ali kad sunce k moru tonut stade,
     On primi harfu koju nekad prije
     Znao bi trznut, premda pjev ne znáde,
     Kad vidje tuđih uši da tu nije:
     Oko nje prste svoje tada svije
     U sumrak tamni pojuć zbogom svoje,
     Dok brod pod snježnim jedrom morem plije
     I obale se brze usput roje,
Svoj zadnji "Laku noć"[15] s elèmentima poje.
I.
Adieu, adieu![16] moj rodni žal
     U plavom tone dnu;
Uzdiše vjetar, urla val,
     I galeb kriči tu.
Za suncem što u more pada
     Sad i mi ćemo poć;
Njemu i tebi zbogom sada,
     Rodno tlo — Laku noć!
II.
Sunce će skoro dić se gore
     Da jutru život dâ;
I pozdravit ću svod i more,
     Al zemlju neću ja.
Pust sada lijepi moj je dom,
     Zapušten u taj čas
Korov na zidu raste mom;
     Uz dver mi cvili pas.
III.
"Priđi mi, priđi, pažu mali,[17]
     Zbog čega plačeš ti?
Zar bojiš se što huče vali
     Il stog što vjetar vri?
Obriši svoje suzno oko;
     Brz je i jak naš brod;
I ne bi nâjbrži naš soko
     Stići mu mogo hod."
IV.
"Nek vjetar zviždi, val nek bije,
     Ne plaši taj me šum;
Ipak, Sir, nek vam čudno nije
     Što tužan moj je um;
Jer oca svog napùstih ja,
     I majku osim tog,
Jedini drug su ta mi dva,
     I ti — i gore Bog.
V.
Blagoslov otac meni dade
     Ne kazujuć bol svoj;
Majka još gore trpi jade
     Dok ne vratim se k njoj." —
"O dosta, dosta, drago dijete!
     Suze ti teku već;
Da sam ja duše lako svéte,
     Plako bih, moram reć.[18]
VI.
Priđi mi, priđi, vjerni slugo,[19]
     Zašto si tako blijed?
Plaši te Francuz, il što drugo?
     Divljega vjetra led?" —
"Misliš da strah me u tom trenu,
     Sir, nisam tako mlak;
Miso na ostavljenu ženu
     Licu blijed daje znak.
VII.
Žena i djeca uz dom tvoj
     Kraj jezera mi stoje,
Što će im reć, bol krijuć svoj,
     Kad oca zovne kòje?" —
"O dosta, dosta, slugo moja,
     Ne korim ja tvoj jad;
Ja, što sam nešto lakšeg soja,
     Smijuć se bježim sad."
VIII.
Tko vjerovati suzi žene
     Il ljubavnice smije?
Nov[20] osuši joj smjesta zjene
     A suzna bje čas prije.
Za radost ne marim posvèma
     Ni propast blisku tako;
Žalim što odlazim a nema
     Ničeg za čim bih plako.
IX.
I sad na svijetu ja sam sâm
     Sred pučine nâjveće:
Za kim da jecam kada znam
     Da za mnom nitko neće?
Možda će pas moj lajat samo,
     Stranac će jest mu dat;
Al kad se opet vratim tamo
     Na me će režat stat.[21]
X.
S tobom, moj brode, daj da plovim,
     Nek nosi val me taj
K zemljama bilo kojim novim,
     Samo ne u moj kraj.
Zdravo, o zdravo, morske milje!
     A kad vas budem proć,
Zdravo, vi pustinje, vi spilje!
     Rodno tlo — Laku noć!

14.
Brod dalje, dalje leti, kopna nesta,
     Kroz nèsan Biskaj urla vjetar jak.
     Četvrti próđe dan, a petog mjesta
     Niknuše nova, vedriji bje svak;
     Pokaza se planine Sintre[22] znak
     I Tag što hitar u more se toči
     Da zlatni obol svoj mu dade lak,
     Luzitanski tad peljar na brod skoči
Vodeć ga uz obale gdje još kosac kroči.

15.
O Kriste! ničeg ljepšeg vidjet nije
     Od tog što Nebo ovoj zemlji dade!
     Kakav plod sočan na stablima zrije!
     Kakav se pogled s brijega svakog krade!
     Al čovjek sve to rukom rušit stade:
     I Svemoćni kad bičem mahne ljut
     Na te što protiv naloga mu rade,
     Na galske horde[23] trostruki će prut
Svalit i nestat će sa zemlje dušman krut.

16.
Lisabon kako prekrasno se bijeli!
     Lebdi mu lik na otmjenoj toj vodi
     Gdje zlatni pijesak pjesnik prosut želi,
     Ka kojem lađa tisuću sad brodi
     Silnih, u savez Albion jer hodi,
     U pomoć Luzitàncima[24] da pôđe:
     Puku kôm se s neznanjem ponos srodi
     Pa mrzeć liže dlan što s mačem dóđe
Da spasi ih od bijesa krutog galskog vođe.[25]

17.
Ali tko god u ovaj ûđe grad
     Što iz daleka sja božànski tako,
     Turoban lutat po njemu će tad,
     Mnoge će ružne stvari vidjet lako;
     Dvorac i ćumez kriju smeće svako:
     Prljavština taj nečisti svijet davi,
     Nitko, siromah ili bogat jako,
     Ne mari da što čisto na se stavi;
Prljavi premda, svi za kuge bjehu zdravi.

18.
Robovi jadni! rođeni s tim sjajem —
     Što, Prirodo, sjaj trošiš na taj svijet?
     Gle Sintru kako sa svojim je rajem
     Sjela u brda i dolina splet.
     Koji će kist il pero kazat smjet
     Slast oka koje bludi kroz taj kraj
     Ljepši neg smrtni um to može htjet
     I pjesnik što je òpjevo čar taj
Da otkrio bi svijetu Elizijski[26] gaj?

19.
Litice strašne, samostan gdje strči,
     Plutnjaka drevnih stabla na strmini
     I mahovina koju žega grči,
     Ponor gdje grmlje jeca u dubini,
     Plavet na nježnoj smirenoj pučini,
     Naranče što u lišću zlatne zriju,
     Vode što s visa ruše se k dolini,
     Brijeg loze pun, dol gdje se vrbe viju,
U jednoj moćnoj slici istim žarom siju.

20.
Polako kreni stazom što se vere,
     Zastajkuj često, prizorom se gòsti,
     S viših se stijena nova ljupkost stere,
     Stani kod "Gospe od bola";[27] tu prosti
     Pokazat će ti fratri svete kosti
     I razne priče stranac čut će lako:
     Tu bezbožne kažnjavahu zbog zlosti,
     Honorij[28] tu u spilji bje da tako
Stekne Nebesa praveć sam od zemlje Pako.

21.
I tu i tamo, dok se staza vere,
     Vidjet ćeš mnogi križ kraj puta grubi;
     Ali to nisu znaci smjerne vjere —
     Spomen su da tu netko nekog ubi:
     Jer gdje god žrtva vrišteć život zgubi
     I proli krv od noža kakva skota,
     Drven križ neka ruka digla tu bi;
     Šuma i dol su puni tih sramóta
Po zemlji toj gdje zakon nije štit živòta.

22.
Na padinama i u dolu stoje
     Dvorci, za odmor kraljevima prije;
     Cvjetovi divlji uz njih sad se roje;
     Minuli sjaj još u njima se krije.
     Prinčeva zamka toranj još se vije:
     Tu i ti, Vathek,[29] Engleske ti sine,
     Stvori raj sebi, jer ti znano nije
     Da kada Moći obijesne tren mine
Mir krotki bludne mamce poželi da skine.

23.
Tu živio si, sreću snio samo
     Pod visovima što su nad njim sviti:
     Sad, kao da je proklet, stoji tamo
     Ovaj tvoj lijepi dom pust kao ì ti!
     Od silnog drača ne možeš prić niti
     Do pustih soba, vrata koja zjape;
     Svim koji misle pouka će biti
     Kako zemàljska dobra brzo hlape;
I mrve se kad Vrijeme zgrabi ih u šape.

24.
Gle sobu gdje se sastaše glavári![30]
     O, britanskome oku mrski dome!
     Zapisnik — kapa ludina[31] u stvári,
     Krasi te! sitni zlotvor tu u svome
     Pergamentskome plaštu sjedi, k tome
     Povelju drži s pečatom sa strane,
     S potpisa raznih mnogo, mašuć njome,
     I prezimena gospode sve znane,
Gdje upire prst Luda pa tad u smijeh plane.

25.
Pogodba je patuljast demon, pisan
     Da viteze u MSans-serifvi[32] smuti,
     Razbor (ako ga bješe) tu je zbrisan,
     Nacije radost zahvati mrak ljuti.
     Pobjedno perje Ludost na tle sputi,
     Diplomat steče što nije rat grubi:
     Ovakav vođa zalud lovor sluti!
     Joj pobjedniku, svladani ne gubi
Jer s tlom luzitanskim se spriječen trijumf sljubi!

26.
Otkad se onaj ratni sinod zbio,
     Ime ti, Sintra, Britaniju jadi,[33]
     Kad bi se sramit znali zbog njeg, bio
     Sram oblio bi sve one na vladi.
     Što o tom reći naraštaj će mladi!
     Zar neće rod nam smijat se, i drugi,
     Kad vide borce izdane tog radi,
     Pobjednici tu sad su sluga slugi,
Tu gdje će Rug još dugo upirat prst dugi!

27.
Mišljaše tako Childe dok kroz planine
     Usamljeničkim svojim hodom bludi:
     Vidik bje lijep, al misao mu sine
     Da ode, poput laste za tim žudi:
     Premda je tu naučio da sudi,
     Utonu u razmišljanja on tada;
     Um razboriti poče da mu kudi
     Svu rânu mladost kojom hir tek vlada;
Dok gleda zbilju, oči tamne mu od jada.

28.
Na konja! konja! dosta je već, dosta
     Tog mirnog mjesta, premda duh mu blâži:
     Odbaciv sjetu, opet oran posta,
     Al kurva ga ni čaša sad ne drâži.
     Naprijed hita besciljno da traži
     Počinka, sit tog lutanja i stanja;
     Prizora mnogo mora srest dok staži
     U sebi žarku žeđ za putovanja,
Il grud će smirit ili iskustvom steć znanja.

29.
Ipak to Mafra[34] odgodi za tren,
     Kraljice jadne[35] luzitanske stan;
     Tu skupa bjehu crkva i dvor njen,
     Misa i gozba skupa svaki dan;
     Plemstvo i fratri — sitan svijet i stran!
     Al Babilonske bludnice[36] tu zato
     Dvor, gdje se bljeskom razmeće, bje zdan,
     Da svijet svu krv zaboravi i nà to
Poljubi Sjaj što zločin odijeva u zlato.

30.
Niz polja puna voća, preko gora
     (Oh, slobodan puk kad bi znale rodit!),
     Gdje radošću se oko punit mora,
     Harold kroz mnoga mjesta poče hodit.
     Nek lijeni misle da je ludo vodit
     Tu trku, naslon svoj napustit čak,
     Taj mučni put, te milje sve prebrodit,
     Oh! tu planinski ugodni je zrak
I čar što ga upoznat neće Život Lak.

31.
Pustija brda pomalo se jave
     I manje bujne udoline tada;
     Na obzorju se duge ravni plave!
     U beskraj, sve dok pogled oka pada,
     Španjolska leži gdje pastiri stada
     Pasu i kupac zna ta runa meka —
     Al pastir janjce mora branit sada:
     Jer i tu evo dušmanina prijeka,
I svak sve mora branit, il ga Ropstvo čeka.

32.
S Luzitanijom sestra gdje se sreće,
     Zar protivna dva carstva međa dijeli?
     Tu, kraljica gdje kivna k drugoj kreće,
     Zar moćni tok svoj Tajo stavit želi?
     Zar mrkih Sierra splet se diže cijeli?
     Ili zid kakav u Kini se vije? —
     Ni visok zid, ni rijeka što se bijeli,
     Ni strašna hrid, ni splet planinski nije
Ko ta hrid Španjolsku što dijeli òd Galije.

33.
Međù njima tek srebrn potok teče
     I jedva ima neko ime svoje,
     Suprotne premda kraljevine siječe.
     Nagnuti na štap tu pastiri stoje
     I valove što mreškaju se broje,
     Što dijele ljuta protivnika dva;
     Seljáka nema tu, gord plemić to je:
     Španjolac dobro razlikovat zna
Sebe i Luzitance, roblje nà dnu dna.