Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

Gdje god se stane tlo je sveto svuda;
     Na tebi nigdje ružan lik da sine,
     Svuda se stere silno carstvo čûda
     I sve se priče Muza stvárnim čine,
     Dok zamori se oko koje pline
     Krajem gdje dom svoj náđe san naš davni;
     Niz brijeg i dol, kroz njive i dolìne
     Stupa moć koja svaki hram tvoj sravni:
Atena drhti, stoji tek Maraton[94] slavni.

.
Sunce i zemlja, al ne i rob,[95] isti
     U svem su osim tuđeg gospodara;
     Još čuva među svoju i glas čisti
     To poprište, perzijanska kud hara
     Horda, u smrt što grčki mač je stvara,
     Kao tog jutra što je Slavi díka,
     Kad Maraton bje ime puno čara;
     Tko šapne ga, već pred njim raste slika:
Polje, vojnici, bitka, juriš pobjednika,

.
Bijeg Mèdijaca,[96] slomljen luk bez strijela;
     Vatren Grk, koplje s kojega krv pada;
     Planine iznad, More, Zemlja cijela
     Dolje; Smrt sprijeda, Uništenje zâda!
     Takav bje prizor — što tu osta sada?
     Što je tu svet znak za ta djela stâra,
     Osmijeh Slobode, plač Azije tada?
     Oskvrnjen grob i opljačkana žara,
Prah što ga, stranče grubi, konj pod tobom stvara.

Ipak ostatku tvoga prošlog sjaja
     Poklonik sjetan al uporan hrli;
     I putnik što na jonskom vjetru zdvaja,
     Pozdravit borbe i pjesme kraj vrli;
     Povijest i jezik tvoj će neumrli
     Još dugo budit u mladeži sanje;
     Mladiću nauk! starcu čast! što grli
     Mudri a pjesnik poštuje ne manje,
Kad Palada[97] i Muza kažu strašno znanje.

Dom žudi srce koje iz njeg póđe
     Ako uz oganj bješe tko mu mio;
     Tko osamljen je neka ovdje dôđe
     Bude li, srodnu zemiju gledat htio.
     Grčka, to nije kraj gdje smijeh bi srio:
     Al taj kog Tuga mori tu nek stane,
     Zaboravit će gdje je rođen bio
     Kad spusti se niz svete delfske strâne
Ili u dol, gdje Pers[98] i Grk su pali, bane.

Nek takav u kraj ovaj sveti stigne
     I pustim čarom tim nek mirno krene;
     Ostatke pazeć — neka dlan ne digne
     Da nakazi ih već unakažene!
     Oltar tu nije zato da ga plijene:
     Poštuj ostatke jednom poštovane;
     Da ne bude nam na imenu sjene,
     Da cvatiš tu gdje poče mlade dane,
Dok život tvoj i ljubav poštenjem se hrane.

Ti, kojem ovaj predugački poj
     Neslavnom pjesmom dokolicu siti,
     Sred pjesnika ćeš glas izgubit svoj,
     Glasnijih, kojih sve će više biti:
     Pusti da lovor uveli njih kiti —
     Ne pòtiče duh sukob takav grubi,
     jer svađu a ni hvalu neće, niti
     Prići dâ srcu nježnom što ga snubi,
Ni jednog nema kad ni jednoga ne ljûbi.

Ode i tî, ti ljubljena i mila![99]
     Što mladost te i ljubav veza zá me;
     Što nè bi nitko dala si mi bila,
     Nevrijedan premda ja sam tebe sáme.
     Što je moj život? tebe kriju tame!
     Neće, kad s puta dođe, pozdrav čuti
     Taj što zbog sati prošlih pun je čame —
     Oh da ih ne bje il da tek ih sluti!
Kad dođe nek ga novi ne odvuku púti!

Oh! ti što ljubiš, ljubljena i draga!
     Kako kroz misli sebična Bol vrti
     I prošlost kojoj nek nestane traga!
     Al Vrijeme će mi tvoju sjenu strti.
     Sve što si mogla, sve mi uze, Smrti!
     Majku i drûga,[100] sad od drûga više;
     Nikad ti brži strelice vrh krti
     Ne bješe, nit se boli s bolom sliše
Da malih životnih me radosti još liše.

Moram li opet potonut u masi
     I slijedit to što Mir tražit ne želi?
     Gdje vreva zove i smijeh jak se glasi,
     Lažan u srcu, grčeć obraz cijeli,
     Čineći dvaput jadnijim duh sveli;
     Ipak na licu što se silom smije
     Hineć užitak il bijes krijuć vreli,
     Smijeh dube brazdu kud se suza lije,
Il u grč usnu lažno nacerenu svije.

Starit, zar ima od tog veće boli?
     Što nam u čelo brazdu dublju zada?
     Mrtve sve vidjet koje srce voli
     I sam na svijetu biti ko ja sada.
     Pred Sucem daj da poklonim se tada
     Za razdvojena srca, strte náde:
     Tecite dani mahnito! od kàda
     Vrijeme sve duši drago mi ukráde,
I s jadom Starosti mi smiješa dane mlade.

[1] Byron misli na požar što ga je izazvala eksplozija turske municije za vrijeme mletačke opsade Atene 1687. god.
[2] Sin svanuća — sunce.
[3] Prorok — Muhamed.
[4] Sin Atene — Sokrat; njegova je glasovita izreka: Znam da ništa ne znam.
[5] Aheron — prema grč. mit. rijeka mrtvih u podzemnu svijetu.
[6] Saduceji — političko-religiozna hebrejska sekta koja je pod djelomičnim utjecajem helenističke kulture u oštrom sukobu s farizejima i niječe neka tradicionalna vjerovanja.
[7] Sam — Samos, grč. otok u Egejskom moru.
[8] Baktra — područje zapadne Azije koje danas pripada Turkestanu i Iranu.
[9] Byron je ovu strofu napisao u Newsteadu u listopadu 1811. god. nakon što je čuo za smrt svoga oksfordskog druga i prijatelja, glazbeno vrlo nadarenoga mladog Eddlestonea, koji je preminuo u 21. godini. U pismu gospođici Pigot od Southwella, pisanom u lipnju 1807, Byron ovako opisuje Eddlestonea: On je točno dva sata mlađi od mene, gotovo moje visine, vrlo tanak, lijepa izgleda, tamnih očiju i svijetle kose. Moje mišljenje o njegovu umu vi već znate; nadam se da nikada neću doći u priliku da ga promijenim.
[10] Saturnov sin — Zeus.
[11] Kaledonija — stari naziv za Škotsku
[12] Ovdje počinje Byronov napad na lorda Elgina (1766-1841), Škota koji je kao engleski ambasador kod Porte sakupio mnoštvo grčkih starina, osobito s Partenona. One su danas u Britanskom muzeju i tvore čuvenu Elginovu zbirku.
[13] Pikti — prastanovnici Škotske.
[14] Goti — istočnogermanski narod porijeklom iz Skandinavije i s obala Baltika. Dijele se na Istočne (Ostrogote) i zapadne (Vizigote). Zapadni su Goti pod Alarikom osvojili Rim (410), osnovali državu u Galiji, zatim u Španjolskoj, gdje su ih pokorili Arapi 711. godine.
[15] Harpije — kćeri morskog boga Taumanta i Ocenide Elektre; odvratne, smrdljive krilate žene s ptičjim tijelom.
[16] Egida — štit Zeusa i Atene s glavom Gorgone, obrubljen zmijama.
[17] Alarik — Alarik I (370-410), kralj Vizigota. Njega su, prema legendi, s Akropole koju je bio osvojio, potjerali Minerva i Ahilej.
[18] Pelejev sin — Ahilej.
[19] Had — grčki bog podzemna svijeta; pojam se kasnije raširio i na sam podzemni svijet.
[20] Pluton — rimski bog podzemna svijeta, istovjetan s grčkim Hadom.
[21] Stiks — jedna od rijeka podzemnog svijeta.
[22] Arion — pjesnik i pjevač iz Metimne na otoku Lezbu, rođen oko 600. pr. Krista. Dok je na brodu plovio u Korint, mornari su se dogovorili da ga ubiju i opljačkaju. Kako su se bojali da ih ne izda, pozvali su ga da odluči: da počini samoubojstvo na brodu ili da skoči u more. Arion je izabrao drugo, ali prije nego će skočiti, zamolio ih je da još jednom zapjeva i zasvira na svojoj liri. Kad je završio pjesmu skočio je u more, ali se nije utopio. Njegova pjesma privukla je jato dupina. Jedan od njih uzeo ga na leđa i odnio na obalu.
[23] Tjesnac Calpe — Gibraltarski tjesnac.
[24] Môri — Mauri.
[25] Hekata — grčka i rimska božica mjesečine i čarolija.
[26] Mauritanija — dio zapadne Afrike, nasuprot Španjolskoj.
[27] Dijana — staroitalska božica svjetlosti, lova i prirode; ovdje u značenju — mjesec.
[28] Atos — planina u Grčkoj, poznata po brojnim manastirima.
[29] Otoci Kalipse — misli se da je Gozzo bio otok Kalipse, kćeri Titana Atlanta, nimfe s mitskog otoka Ogigije. Homerov opis Ogigije jedan je od najslikovitijih u cijeloj Odiseji.
[30] Mentor — pratitelj Odisejeva sina Telemaha.
[31] Florence — žena britanskog poslanika Spensera Smitha; rođena je u Carigradu gdje je njen otac baron Herbert bio austrijski ambasador. Bila je vrlo lijepa, ekscentrična i zanimljiva, nesretno udata žena. Byron ju je sreo na Malti 1809. godine. Tada je imala nepunih 25 godina. Bila je umiješana u neku zavjeru protiv Napoleona te je morala napustiti Veneciju. Njen je život bio pun pustolovina i opasnosti. Ona je Byronova "nova Kalipsa".
[32] Utopija — Nigdina, idealna zemlja; djelo koje je napisao Thomas Moore (1478-1535).
[33] Iskander — tursko ime za Aleksandra Velikog.
[34] Imenjak mu — Skenderbeg, albanski nacionalni junak (1405-1468), posljednji knez koji se pokušavao oduprijeti prodoru Islama na Balkan. Bio je muhamedanski odgojen a obraćen na kršćanstvo. Podržavali su ga mnogi pape njegova vremena. Dvadeset godina odupirao se u utvrdi Kroja napadima sultana Murata II, ali se napokon morao predati. Još jednom, kratko vrijeme pred svoju smrt, utvrdio se u Kroji, boreći se tada protiv sultana Muhameda II. Njegovom smrću napokon je skršen albanski otpor.
[35] Pusto mjesto — otok Itaka.
[36] Penelopa — Odisejeva vjerna žena.
[37] Sappho — glasovita grčka pjesnikinja s početka VI. st. pr. Krista. Živjela je na otoku Lezbu.
[38] Leucadia — otok u Jonskom moru. S jedne se njegove hridine, zbog nesretne ljubavi, u more bacila pjesnikinja Sappho. Današnji mu je naziv Santa Maura.
[39] Actium, Lepant, Trafalgar — mjesta gdje su se odigrale čuvene pomorske bitke. Kod Actiuma se sukobila Oktavijanova i Antonijeva vojska 31. god. pr. Krista. Antonije je poražen i, kako piše Byron u pismu majci 1809, izgubio svijet, u malom zalivu gdje jedva dvije fregate mogu manevrirat. Lepant je morski tjesnac gdje se 1571. odigrala poznata bitka u kojoj su poraženi Turci, nakon čega opada njihova moć na moru. U toj bitki Cervantes je izgubio lijevu ruku. Trafalgar je rt na atlantskoj obali Španjolske. Tu je 21. listopada 1805. britanska flota pod zapovjedništvom admirala Nelsona nanijela težak poraz francuskoj i španjolskoj floti.
[40] Vidi II. pj. bilj. 38.
[41] Pind — planinski masiv između Epira i Tesalije; najviši vrh Smolikas (2633 m), u antici jedan od vrhova posvećen Apolonu i Muzama.
[42] Stijene Sulija — planina u zapadnom dijelu Epira, gdje je izbila pobuna protiv Ali-paše. Ali-paša od Janine osvojio je Suli (grad i istoimeni kraj) uništivši junački otpor njegovih stanovnika, Suliota, 1803. godine.
[43] Ambracija — zaljev kraj grada Actiuma, poprište bitke između Oktavijana te Antonija i Kleopatre. Vidi II. pj. bilj. 39.
[44] Žena ljupka i krhka — Kleopatra; vidi IV. pj. bilj. 104.
[45] Azijski kralji — povjesničari tvrde da je Antonije u spomenutoj bitki kod Actiuma imao pod svojim zapovjedništvom 13 kraljeva. U bitki je Oktavijan pobijedio Antonija. Za vrijeme bitke Kleopatra je pobjegla prva a Antonije joj se pridružio. Napuštena je vojska tada većim dijelom prišla Oktavijanu.
[46] Cezara drugog trofej — na drugoj strani zaliva, spomenutog u II. pj. bilj. 43, ruševine su grada Nicopolisa i hipodroma što ga je August podigao u čast svoje pobjede.
[47] Tempe — uzvisina u Tesaliji u Grčkoj između planine Ose i Olimpa, kroz koju teče rijeka Peneios.
[48] Aheruzijska voda — najvjerojatnije jezero kod Janine, grada u sjeverozapadnom Epiru.
[49] Albanski silni vođa — Ali-paša od Janine (1741-1822), okrutni albanski feudalac koji je 1788. god. podvrgao Janinu pod svoju vlast a 1803. podčinio Suliote (vidi II. pj., bilj. 42.) Oslanjajući se na Rusiju i Francusku, upravljao je zemljom neovisno od sultana. Godine 1820. morao je predati Janinu, a dvije godine kasnije pao u borbi protiv Grka. Byrona, koji je kod njega boravio tri dana, primio je vrlo gostoljubivo.
[50] Monaška Zica — samostan i selo 4 sata udaljeni od Janine. U dolini teče rijeka Kalamas (nekadašnji Aheron) i nedaleko od Zice tvori lijepi vodopad.
[51] Vidi II. pj. bilj. 19.
[52] Vidi II. pj. bilj. 20.
[53] Vidi I. pj. bilj. 24.
[54] Dodona — Zeusovo svetište i proročište u Epiru; u Byronovo doba bilo je nepoznato gdje se točno nalazi; otkriveno tek 1876. godine.
[55] Tomerit — u davnini planina Tomarus.
[56] Laos — rijeka u Epiru, danas Vojuša.
[57] Tepeleni — rodno mjesto Ali-paše od Janine, grad u sjevernom Epiru.
[58] Ali — Ali-paša od Janine. Vidi II. pj. bilj. 48.
[59] Hafiz — nadimak jednog od najvećih perzijskih pjesnika, Šams-ud-dina Muhameda (1320-1389), autora poznatog Divana, jedne od najpoznatijih i najljepših zbirki istočnjačke poezije.
[60] Teian — Anakreont, grčki pjesnik iz VI. st. pr. Krista, rodom iz Teosa u Joniji. Pjeva o životnom veselju, slavi vino i ljubav.
[61] Byron je 9. studenog 1809. iz Prevese otputovao u Patras na lađi Ali-paše. Zbog lošeg vremena iskrcali su se u Timari i odjahali u Volondorako, gdje je Byrona lijepo primio jedan od albanskih glavara i dao mu pratnju od 30 Albanaca koji su ga kopnom koje je vrvjelo od razbojnika, otpratili natrag u Prevesu, odakle je drugom galijom otplovio u Vincu a zatim u Utraki i 29. studenog stigao u Misolungi, gdje je 14 godina kasnije umro od groznice.
[62] 62 Ahelos — rijeka u Etoliji; Akamanija — pokrajina u zap. dijelu srednje Grčke, između rijeke Ahelosa i mora; na sjeveru dopire do zaljeva Arte; Etolija — pokrajina na zap. dijelu srednje Grčke.
[63] Albanski muslimani ne odriču se vina.
[64] Palikar — skraćenica od grčke riječi palikari; opće ime za vojnika; doslovno znači momak.
[65] Tamburđi! — albanski, bubnjaru!
[66] Himara — grad i pokrajina u Albaniji, nedaleko morske obale; cijeli kraj je vrlo gorovit i lijep.
[67] Parga — luka, veza Albanije s Krfom.
[68] Prevesa — grčki grad koji je Ali-paša oteo Grcima i Francuzima. Kada ga je zauzeo dao je odsjeći glave 200 građana tog grada.
[69] Vidi II. pj. bilj. 3.
[70] Muktar — najstariji sin Ali-paše, paša od Bejruta. Kad su Rusi napali turske pokrajine sjeverno od Dunava, Ali-paša ga je poslao protiv njih.
[71] Džauri — nevjernici, tj. oni koji ne pripadaju islamskoj vjeri.
[72] Konjski rep — tug, je bio oznaka Ali-paše kao znak dostojanstva.
[73] Moskoviti — Moskovljani, u ovom slučaju Rusi općenito.
[74] Seliktar — sabljonoša, onaj koji nosi pašinu sablju.
[75] Stihove ove pjesme Byron je uzeo iz različitih albanskih pjesama koje je bilježio.
[76] Termopili — klanac u Tesaliji u Grčkoj, gdje je 480. pr. Krista u borbi s Perzijancima hrabro izginulo 300 Spartanaca predvođenih legendarnim Leonidom.
[77] Eurota — danas Iris, najveća rijeka na Peloponezu, u blizini Sparte.
[78] Phyle — uzvišica odakle se lijepo vidi Atena. Uz pomoć malog broja pristaša 404. pr. Krista zauzeo ju je Trasibul i Atenu oslobodio tiranije tridesetorice oligarha.
[79] Trasibul — vidi prethodnu bilješku.
[80] Heloti — stanovnici Helosa, grada u Lakoniji, koje su Spartanci pretvorili u roblje.
[81] Frank — u orijentalnom smislu označava svakog Zapadnjaka, Europejca.
[82] Vahaba zli nakot — religiozno-politička sekta unutar islama, čiji je osnivač Muhamed ibn Vahab (1703-1787). Sekta osuđuje novotarije u islamu i zahtijeva prvobitnu čistoću i povratak Kuranu.
[83] Radost pred korizmu — karneval koji prethodi korizmi. Byron je takav karneval vidio u Carigradu gdje je boravio od 13. svibnja do 14. srpnja 1810. godine. O tome pjeva u strofama 79-82.
[84] Zakon sveti — vjera.
[85] Lakademonci — Lakademonjani, Spartanci.
[86] Epaminondas — tebanski državnik i vojskovođa (oko 420-362. pr. Krista). U doba njegove vladavine Teba je za kratko vrijeme stekla prevlast nad Grčkom.
[87] Iz jednake stijene — kamenolom na planini Pantelicus, danas Mendeli, odakle se vadio mramor za atenske spomenike.
[88] Tritonija — kći Tritona, sina boga mora Posejdona.
[89] Rt Colonna — rt Sunion na jugu Atike.
[90] Minerva — rimska božica, jednaka s grčkom božicom Atenom.
[91] Hymettus — planina u Atici, poznata po svom medu i mramoru.
[92] Vidi I. pj. bilj. 59.
[93] Vidi II. pj. bilj. 86.
[94] Maraton — selo sjeveroistočno od Atene, u čijoj se blizini na Maratonskom polju 490. godine pr. Krista zbila znana bitka između Grka i Perzijanaca. Miltijad je tu porazio Perzijance a rob Diomedon je, prema predaji, vijest donio u Atenu pretrčavši 42,2 km, nakon čega se srušio mrtav; po tome današnji naziv maratonska trka.
[95] Kob — Byron aludira na Diomedona. Vidi prethodnu bilješku.
[96] Medijci — Perzijanci.
[97] Palada — božica Atena.
[98] Pers — Perzijanac.
[99] Byronu je majka umrla 1. kolovoza 1811. Byron je u Englesku stigao dan nakon njene smrti. Njenoj je uspomeni posvećen i dio 96. strofe.
[100] Byronov prijatelj Charles Skinner Matthews utopio se 5. kolovoza 1811, samo četiri dana nakon smrti Byronove majke.

TREĆE PJEVANJE
Da bi vas ovo zanimanje prisililo da mislite na drugo, zaista nema drugog lijeka, osim vas i vremena.
Pismo pruskog kralja[1] D' Alembertu,
7. rujna 1776.

1.
Jesi li majci slična, lijepo čedo!
     Jedina kćeri srca mojeg, ADA?[2]
     U plavim sam ti očima smijeh gledo
     Kad rastasmo se[3] — ali ne ko sada,
     Već s nadom. — Prenuh s trzajem se, vlâda
     Oko mene svud more; na visòku
     Vjetri glas dižu: odlazim ja, mada
     Ne znam gdje; ali prođe tren kad oku
Albion pružo bol je i radost dubòku.

2.
Još jednom! Jednom još na more plavo!
     Val kao konj što svog jahača zna
     Poda mnom skače. Urliku tom zdravo!
     Kamo god hoće nek me brzo gna!
     Premda ko trska drhti snast i sva
     Jedra se krše kad ih vjetar šine,
     Naprijed moram; kao drač sam ja
     Bačen sa stijene da kroz pjenu pline
Kud god ga baci val i dah oluje rine.

3.
Pjevah u ljeto života o Jednom
     Što luta prognan od vlastite duše;[4]
     Nastavljam sad s tom temom, davnom, vrijednom,
     Nosim je sobom ko vjetar što puše
     I nosi oblak: iz te priče ruše
     Stare se misli i suh plač se sreta
     Što ostavlja trag jalov i pun tmuše,
     Po kojem teško prevaljena ljeta
Gaze života zadnji pijesak — pust, bez cvijeta.

4.
Otkad za mladu strast znam — smijeh il jad,
     I srcu mi i harfi struna puče,
     I obje škripe: možda zalud sad
     Pjevati kušam ko što pjevah juče.
     Ipak me, premda tužan, taj pjev vuče;
     Da probudi me iz tog mučnog drijema
     Sebične tuge i sreće — jer sûče
     Zaborav na me — nije, premda nema
Za drugog značaj, to mi nezahvalna tema.

5.
Taj, što u svijetu tuge stârim biva,
     Zbiljom, ne dobom, roneć u dubinu
     Žića, pa čûda nema za nj; kog živa
     Ljubav i bol, čast, slava, borba minu
     I ne može u srce mu tišìnu
     Trpljenja kao nož zbost: taj reć može
     Zašto duh bježi u spilje, a plinu
     U njem još slike i čvrsti se množe
Oblici, premda stari, koji dušu glože.