Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

NEDJELJE UBIJU VIŠE LJUDI NEGO BOMBE
s obzirom na okolnosti s kraja tjedna, i premda ima previše dima, sve je zakrčeno i gore nego jarboli popadali u oluji ne možeš nikamo otići
i ako odeš, oni svi zure kroz stakla na prozorima ili čekaju na večeru, i bez obzira kako loša bila
(ne čaša, večera)
potrošit će više vremena razgovarajući o njoj nego jedući je, i to je razlog zašto me se moja žena riješila: bio sam seljačina i nisam znao kad se treba nasmiješiti ili točnije (i gore) znao sam, ali nisam, i jednog popodneva s ljudima što su skakali u bazen i kartali se
i gledali pomno obrijane televizijske komičare u uškrobljenim bijelim košuljama i finim kravatama kako se zafrkavaju o tome što im je svijet učinio, ja sam odglumio glavobolju i oni mi dadoše sobu mlade djevojke
(bilo joj je oko 17) i dođavola,ja upuzah pod njezine plahte i pravih se kao da spavam ali svatko je znao da sam varalica u škripcu, ali pokušao sam sve vrste trikova nastojao misliti na Wildea iza rešetki, ali Wilde je bio mrtav; nastojao misliti na Hema kako ubija lava ili hoda ulicama Pariza ukrašen svojim divljim prijateljima, kurve obeznanjeno padaju na svoja prekrasna koljena, ali sve što sam radio jest da sam se motao u njezinim mladim plahtama, i s uzglavlja, koje je tresla moja živčana oluja, nekoliko je drangulija palo na me slonići, stakleni psi sa zavodničkim pogledima, mladić i djevojka što nose vedro vode,
ali ništa od Bacha ili pod Ormandyjevom dirigentskom palicom, i ja konačno odustah, otiđoh u zahod i pokušah se popišati (znao sam da ću biti začepljen cijeli tjedan), i onda iziđoh, i moja žena, čitatelj Platona i e. e. cummingsa dotrči k meni i reče: »ooooh, trebao si vidjeti BooBooa na bazenu! skakao je natraške i ustranu i to je bila najsmješnija stvar koju si IKAD vidio!«
mislim da nije bilo dugo poslije toga da je došao čovjek do našega stana na trećem katu oko sedam sati ujutro i predao mi sudski poziv za rastavu, i ja se vratih k njoj u postelju i rekoh:
ne brini, u redu je, i ona započe plakati plakati plakati, žao mi je, žao mi je, žao mi je, i ja rekoh: molim te prestani, sjeti se svoga srca.
ali tog jutra kad je otišla oko 8 sati izgledala je kao uvijek, možda i bolje.
ja se nisam gnjavio čak ni s brijanjem; nazvao sam da sam bolestan i otišao dolje do bara na uglu.

POVALJIVANJE
Voditi ljubav na suncu, na jutarnjem suncu u hotelskoj sobi iznad prolaza gdje siromasi čeprkaju za boce; voditi ljubav u suncu voditi ljubav uz tepih crveniji od naše krvi, voditi ljubav dok dečki prodaju novinske naslove i kadilake, voditi ljubav uz fotografiju Pariza i otvorenu kutiju chesterfieldsa, voditi ljubav dok drugi ljudi -jadne budale rade.
Taj trenutak – prema ovom...
mogu biti godine u načinu njihova mjerenja, ali samo jedna rečenica straga u rnorn mozgu postoji toliko dana kad život stane, zaustavi se i sjedi i čeka kao vlak na tračnicama. Prolazim uz hotel u 8 i u 5; u prolazima su mačke i boce i skitnice, i ja gledam gore na prozor i mislim: Ne znam više ni gdje si, i nastavljam hod i čudim se kamo život odlazi kad stane.

STARAC, MRTAV U SOBI
ova stvar nada mnom nije smrt ali je stvarna kao ona i dok crvljivi vlasnici lupaju na vrata zahtijevajući stanarinu ja jedem orahe u ljusci svoje povučenosti i nastojim ne bih li dočuo važnije bubnjare; zbiljska je, zbiljska kao vrapčeve prebite kosti u mačjim ustima a da bih rekao više od običnog jadnog dokaza; gledam oblake, gledam more suhog groba... i češkam leđa i oblikujem samoglasnik dok moje dražesne žene (supruge i ljubavnice) ulijetaju kao strojevi u nekakvu paru žalosti da bi bile otpuhnute u pomračenje; kost je kost ali ova stvar nada mnom dok otvaram zastore na prozoru i šetkam svoje prnje po kavezu, ova stvar nada mnom kao cvijet i šaka, vjerujte mi nije smrt i nije slava i kao Quijoteove vjetrenjače neprijatelj je kojeg nebo šalje protiv čovjeka; ...ova stvar nada mnom, veliki bože, ova stvar nada mnom što puže kao zmija, užasavajući moju ljubav za prosječno, neki je zovu Umjetnost neki je zovu poezija; nije smrt ali će je umiranje riješiti snage i kad moje sijede ruke ispuste posljednje očajno pero u nekoj jeftinoj sobi naći će me tamo i nikad saznati moje ime moje značenje
niti blago moga bijega.

LJUBAV JE LIST PAPIRA ISTRGAN NA KOMADIĆE

sve je pivo bilo pokvareno i kapetan je pao u postelju i časnik i kuhar i nismo imali nikoga da zgrabi jedra i sjeverozapadnjak je parao platno kao nožni nokti i mi smo posrtali kao ludi trup je razdirao bokove i sve to vrijeme neki je huligan držao u kutu pijanu kurvu (moju ženu) i pumpao je kao da se ništa ne događa i mačka me je neprestano promatrala i šunjala se po smočnici između zveckava posuđa oslikana cvjetovima i lozom sve dok ja više nisam mogao izdržati i ja uzeh stvar i bacih je preko ograde.

VELIKI NITKOV SA SABLJOM
slušajte, otišao sam da me podšišaju, bio je savršeno dobar dan dok mi ga nisu predočili, želim reći sjedio sam u stolcu čekajući svoj red i uzeo časopis – uobičajena stvar: žene s obješenim dojkama, itd., i onda sam okrenuo stranicu i tu su se nalazile fotke Orijentalaca u polju, neki veliki nitkov sa sabljom – opis slike je govorio da on ima vrlo dobar zamah, izobilje snage i slika ga je prikazivala kako se pnprema sa sabljom, i vidjelo se Orijentalca kako kleči zatvorenih očiju, onda – ZIP! – klečao je bez glave i mogli ste vidjeti čist vrat, iz kojeg još nije šiknula krv, budući da je odvajanje bilo tako zapanjujuće brzo, i još fotki s odrubljenim glavama, i onda fotka tih glava opuštenih u travi bez tijela, obasjanih suncem.
i glave još izgledaju gotovo žive kao da nisu prihvatile smrt – i onda je brijač rekao: sljedeći!
i ja priđoh stolcu i moja je glava još bila na ramenima i njegova glava reče mojoj glavi: kako želite?
i ja rekoh: srednje.
i on je izgledao kao dobar razborit čovjek i činilo se lijepo biti blizu dobrih razboritih ljudi i ja sam ga želio upitati o glavama ali pomislih da bi ga to moglo uznemiriti ili mu možda čak dati kakvu ideju ili možda bi on mogao reći nešto što uopće ne bi
pomoglo i tako sam šutio.
slušao sam kako reže moju kosu i počeo je govoriti o svom dojenčetu i ja sam se pokušavao usredotočiti na njegovo dojenče, to je izgledalo vrlo zdravo i logično, ali sam i nadalje razmišljao o glavama.
kad je završio s rezanjem okrenuo me je u stolcu da bih mogao pogledati u ogledalo. moja je glava još bila na mojim ramenima.
izvrsno, rekoh mu, i ustadoh sa stolca, platih, i dadoh mu dobru napojnicu.
izišao sam van i prošla je neka žena i orta je imala glavu na ramenima i svi su vozači automobila imali glave na ramenima.
trebao sam se usredotočiti na dojke, mislio sam, to je toliko bolje, sva ta obješenost, ili na magične i lijepe noge, seks je nakon svega divna stvar, ali je moj dan bio uništen, trebat će mi cijela noć da prespavam, da se oslobodim glava. strašno je biti ljudsko biće: toliko se toga događa.
vidio sam svoju glavu u izlogu vidio sam odraz i moja je glava držala cigaretu moja se glava doimala umorno i tužno nije se smijala sa svojom novom frizurom.
onda
se izgubila i ja nastavih hod uz kuće pune pokućstva i mačaka i pasa i ljudi
i oni su bili sretni i ja bacih cigaretu na ulicu vidjeh je kako gori na asfaltu crvena i bijela, nježna nit dima, i zaključih da je dobar dodir sunca.

SAVJET
dok vjetar ponovno puše s mora i zemlja je izobličena izgredima i neredom budi oprezan sa sabljom izbora, pamti što je moglo biti plemenito prije
5 stoljeća ili čak 20 godina sada je najčešće beskoristan čin živiš samo jednom, povijest ima priliku za prilikom da dokaže glupost ljudi.
čuvaj se, dakle, rekao bih, bilo kakva naizgled plemenita čina ideala ili djelatnosti, bilo za ovu zemlju ili ljubav ili Umjetnost, neka te ne zanese blizina trenutka ili ljepote ili politike koji će uvenuti kao iščupani cvijet; ljubi, da, ali ne kao bračnu dužnost, i izbjegavaj lošu hranu i pretjeran rad; živi u nekoj zemlji, moraš, ali ljubav nije zapovijed bilo žene ili zemlje; ne žuri; i pij onoliko koliko je potrebno da održiš neprekidnost, jer piće je oblik života u kojem se uživatelj vraća novoj prilici za življenje; nadalje, kažem, živi sam koliko je više moguće; rađaj djecu ako se dogodi ali nastoj da ne snosiš njihovo podizanje; ne upuštaj se u male rasprave ruke ili glasa
osim ako tvoj protivnik traži život tvoga tijela ili život tvoje duše; onda, ubij, ako je potrebno; i kad dođe vrijeme umiranja ne budi sebičan: smatraj to jeftinim i ono kamo ideš: ni znaka srama ni neuspjeha ni zova na tugu dok vjetar puše s mora i vrijeme prolazi izbjeljujući blagim mirom tvoje kosti.

DAN KAD SAM UDARIO NOGOM SVEŽANJ NOVČANICA
i, rekoh, možeš uzeti svoje bogate tete i ujake i djedove i očeve i svu njihovu smrdljivu naftu i njihovih sedam jezera i njihove divlje tuke i bivole i čitavu državu Texas, što znači: svoje grakanje i svoje subotnje šetnje nogostupima, i svoju jeftinu knjižnicu i svoje nepoštene vijećnike i svoje homoseksualne umjetnike možeš ih sve uzeti i svoje tjedne novine i svoje čuvene tornade, i svoje blatnjave poplave i sve svoje zavijajuće mačke i svoju pretplatu na Time, i radi što hoćeš, baby, radi što hoćeš. ja sam još sposoban za kramp i sjekiru (mislim) i mogu ubrati
25 dolara za 4 runde (možda); ročno, meni je 3 8 ali malo boje može izbrisati sjedine iz moje kose;
i mogu još napisati pjesmu (ponekad), ne zaboravi to, pa čak ako i ne plaćaju, bolje je nego čekati smrt i naftu, i sezonu lova, i čekati da svijet započne.
u redu, protuho, reče ona, van. što? rekoh ja.
van. upravo si izveo svoj posljednji napad bijesa. umorna sam od tvojih prokletih bjesova: uvijek se ponašaš kao osoba u O'Neillovoj drami.
ali ja sam različit, baby, ne mogu si pomoći. ti si različit, zaista!
Bože, kako različit!
nemoj zalupiti vratima na izlasku.
ali, baby, ja volim tvoj novac!
nikad nijednom nisi rekao da voliš mene!
što želiš lažljivca ili ljubavnika?
ti nisi ni jedno ni drugo! van, protuho, van!
...ali baby! idi natrag O'Neillu!
prišao sam vratima, tiho ih zatvorio i otišao, misleći: sve što one žele jest drveni Indijanac koji govori da i ne i stoji iznad vatre i ne podiže preveliku galamu; ali ti polako postaješ sve stariji, mladiću; idući put igraj zatvoreniju obranu.

SPAVANJE
ona je bila niska odebljala a nekad je bila lijepa i pila vino pila vino u postelji i
govorila i vikala i proklinjala
me i ja bih joj rekao: molim te, trebam malo odspavati. – spavati? spavati? ti kurvin sine, ti nikad ne spavaš, tebi ne treba nikakvo spavanje!
pokopao sam je jednoga ranog jutra nosio sam je niz kosine Hollywood Hillsa ispred mene bježahu trnjaci i zečevi i kamenje i dok sarn iskopao jamu i položio je unutra potrbuške i vratio zemlju natrag sunce je izišlo i bilo je vruće i muhe su bile lijene i ja sam jedva mogao gledati očima sve je bilo tako vruće i žuto.
uspio sam se dovesti kući i leći u postelju i spavah 5 dana i 4 noći.

HALO, WILLIE SHOEMAKER
Kinez mi reče nemoj odnijeti pribor
i dade mi odrezak koji nisam mogao prerezati osim masnog dijela i jedan je mrav kružio oko šalice za kavu; ostavio sam mu napojnicu od deset centi i izvadio cigaretu, i vani dao staroj protuhi koja je izgledala otprilike kao što sam se ja osjećao, dao sam mu četvrt dolara, i onda sam otišao gore da vidim staroga jaka kao čelične grede, spremna za bombardere i plavuše, gore uz zeleno trulo stubište u kojem su stanovali štakori i uz tajnice koje su pokazivale noge ne radeći ništa i stari je sjedio tamo i gledao u me kroz dva para naočala i praznike u Parizu, i rekao: Mali, čujem da izvodiš Marylou, a ja rekoh: Samo na večere, šefe, i on reče: Samo na večere, a? ti ne bi mogao zadržati gaćice te kante na njoj sa svim zakovicama na Petoj ulici i molim te sjeti se ti si skladišni radnik, ja sam šef ovdje i plaćam te kante i plaćam tebe. Da, gospodine, rekoh, i osjetih da će preskočiti cijelu stvar
ali on mi gurnu ček preko stola i ja ga uzeh i iziđoh prolazeći
uza sve lijepe noge, suknje podignute do stražnjice,
Marylouine stražnjice, Annine stražnjice, Vickyine stražnjice, svih njih, i otiđoh dolje do bara i George reče kaj buš sad delal, i ja rekoh otići u Rusiju ili u Hollywood Park, i podigoh pogled u času kad je Marylou ušla, dugačak tanak nos, nježno lice, usne, noge, prsa, glazba, razgovor ljubav smijeh i ona reče
dala sam otkaz kad sam saznala i nitkov je kleknuo i plakao i poljubio rub moje suknje i nudio mi novac i ja iziđoh a on je cmizdrio kao dijete.
George, rekoh ja, još jednu čašu, i ubacih novčić u juke i sunce iziđe
i ja podigoh pogled u času kad je prolazila stara protuha s mojih četvrt dolara i malo više sreće
koja se premetnula u sretnu bocu vina, i nedaleko je proletjela ptica živ živ,
tamo na istočnoj strani u samom središtu grada, bez zafrkancije, i Kinez je ušao na brzu čašicu
tvrdeći da mu je netko ukrao žlicu i šalicu za kavu i ja se nagnuh ustranu i ugrizoh Marylou za uho i cijela se jazbina tresla od glazbe i slobode i ja odlučih da je Rusija predaleko
a Hollywood Park na dohvat ruke.

POJEDI
razgovor je o smrti kao razgovor o novcu mi ne znamo ni cijenu ni vrijednost, ipak gledajući dolje svoje ruke mogu malo nagađati.
čovjek je stvoren za nagađanje i za neuspjeh a žena za ostalo.
kad dođe čas nadam se da ću se moći sjetiti sebe kako jedem krušku. mi smo bolesni sada s takvim mnoštvom mrtvih pasa lubanja armija cvijeća kontinenata. postoji borba -
to je to:
protiv mehanike stvari.
pojedi dobru krušku danas tako da je se sutra
uzmogneš sjetiti.

JEDNONOĆNA LJUBAV
posljednja spavačica na mom jastuku hvata prozorsko ulično svjetlo kroz sumaglicu alkohola.
ja sam bio uličnjak, hinjena krepost koja se tresla kad bi vjetar stresao vlati trave dokle dopire pogled a
ti si bila
samostanska djevojka koja gleda opatice kako otresaju pijesak iz Las Cruces s Božjih haljina
ti si
jučerašnja kita cvijeća tako tužno poharana, ljubim tvoje jadne dojke dok moja ruka seže prema ljubavi u ovom jeftinom hollywoodskom apartmanu što miriše po kruhu i plinu i bijedi.
krećemo se upamćenim putovima istim starim koracima izlinjalim stotinama nogu, 50 ljubavi, 20 godina.
i zajamčeno nam je vrlo kratko ljeto, i
onda je
ponovno zima
i ti prelaziš preko poda neka teška nespretna stvar
i čuje se ispiranje zahoda, lajanje psa tresak zatvaranja automobilskih vrata... otišlo je u nepovrat, sve, čini se, i ja palim cigaretu i čekam najstarije prokletstvo od svih.

NAJBOLJI NAČIN DA POSTANEŠ ČUVEN JEST DA POBJEGNEŠ
našao sam labavu kamenu ploču pred prodavaonicom sladoleda, bacio je ustranu i započeo kopati; zemlja je bila meka i puna crvi i uskoro sam bio unutra do pasa, broj 108;
skupilo se mnoštvo, ali se povuklo natraške pred blatom koje sam izbacivao i dok je stigla policija, bio sam unutra prekoglave,
plašeći krtice, jegulje i komadiće zlatom obložene lubanje,
i oni me pitahu: tražiš li naftu, blago, zlato, svršetak Kine? tražiš li ljubav, Boga,
ili izgubljeni lančić ključeva? i djevojčice s kapajućim sladoledom navirivahu u moju tamu, i došao je psihijatar
1
sveučilišni profesor i filmska glumica u bikiniju, i ruski špijun i francuski špijun i engleski špijun, i dramski kritičar i ubirač računa i stara ljubavnica, i svi su me oni pitali: što tražiš? i uskoro je započelo kišiti... atomske su podmornice promijenile smjer, Tuesday Weld se pokrila novinama, Jean Paul Sartre okrenuo se u snu, i moja se rupa napunila
vodom; iziđoh van crn kao Afrika, izbacujući na usta zvijezde
i epitafe, moji džepovi puni lijepih crvi, i oni me odvedoše u zatvor i dadoše mi da se
otuširam
i lijepu ćeliju, bez naplate stanarine, i potpisao sam ugovore da se pojavim na sceni i televiziji, da pišem gostujuću kolumnu za lokalne novine i napišem knjigu i reklamiram neke proizvode, imam dovoljno novca da mi traje nekoliko godina u najboljim hotelima, ali čim iziđem odavde, naći ću drugu labavu kamenu ploču i započeti kopati, kopati, kopati, i ovaj se put ne vraćam... kiša, sunce, ili bikini, i novinari što ustrajno pitaju: zašto si to učinio? a ja samo palim cigaretu i smiješim se...

IZBAVLJENJE I PRIMJESA
predugo izložen dubokoj žalosti postao sam s vremenom prezasićen patnjom, odlučio da dugujem sebi preživljavanje; to nije lako: reći sebi da zaslužuješ bolje dane nakon povijesti svoje prošlosti; ali ja sam vidio savršene budale kako idu dalje (naravno ) a da se nikad nisu zamislili nad svojim nedostacima; s druge strane, kornjače također gmižu zemljom, prljave riječi izgrebene na njihovim oklopima...
ali teško da uljepšavaju obzor.

LABUDOVI HODAJU MOJIM MOZGOM U TRAVNJU KIŠI
biste li da ogulim naranču i govorim o Saavedri (Miguelu de) Cervantesu?
izlazite! vi ste kao ona muha na zastoru.
ja nisam omiljen na tržištu. ne smješkam se djeci.
nisam zainteresiran za vojnička djela.
pijem za šankovima dok mi oči ne iskoče kao zrele jagode. smrdim ispod pazuha i ne čistim cipele. ja ne posjedujem ništa.
ne razumijem mnogo više od svojih pogrešnih koraka. razumijem samo užas i užasnije.
ja ne mogu rimovati. preumoran sam da bih ukrao. ja osluškujem Segovijin prijazan osmijeh.
gledam svinjsku glavu i zaljubljujem se.
hodam hodam himenotomija čovjeka – o dražesne stvari ovoga vremena gdje se nalazite? morate me pronaći sada jer sam užasnut ovim što vidim!
lijesovi prohujavaju osvijetljeni očima. očima? magmom!
uđem u trgovinu i kupim vino od mrtva čovjeka onda odlazim ispod neba preplavljena gnojem. lovci kašljucaju na klupama. hodam...

LJUDSKE MAZGE TUŽNIH OČIJU
svakoga dana maljevi i ljudske mazge tužnih očiju, & tamo Krist obješen kao suha slanina, i sada to prevaranti nagomilavaju:
mlade djevojke palače putovanja u Pariz, i gledajte: čak i veliki umjetnici veliki pisci to zgrću.
ali kamo mi odlazimo dok veliki pisci spašavaju vlastite duše? kamo mi odlazimo ?
...u pakao, naravno, poigravajući se njihovim sabranim djelima pod svojim kolektivnim mišicama.

RAZGOVOR O MORALU, VJEČNOSTI I OPĆENJU
gore i dolje niz ulicu oni su se vratili bez ruku ili nogu ili očiju ili pluća ili pameti ili života, premda je rat
dobiven
i ravnateljica javne kuće stajaše u vratima i reče mi: ne znači ništa, posla će biti kao i
obično
jer im nisu odstrijelili druge dijelove oni će još htjeti jebati.
a mrtvi? upitah ja.
mrtvi su bez novca i bez osjećaja.
mnogi živi također ? natuknuh.
da, ali mi takve ne služimo.
Bog će vas voljeti.
sigurna sam da hoće.
hoćete li Njemu služiti ?
ja sam Mu uvijek služila, ti to znaš: ljudi su ljudi i vojnici su vojnici i oni vole jebati, ne voliš li ti?
amen, rekoh ja.

BILJEŠKE IZ NEMARNE ZBRKE
prolazi žena i ja je gledam i znam da je njezino postojanje ispražnjeno od misli i muke da ona ne shvaća da uspješni ljudi mogu biti tolike zvijeri
da ona ne zna da sam ja upao u taj krug gledam je dok sjedim u prljavoj kuhinji u prljavu
popodnevu
ona hoda sanjajući naranče i kadilake
mentalno je bacam gore na palmino stablo fizički je silujem
duhovno joj pljujem u oko
shvaćam da ona nije ništa više recimo nego
riječi koje je neki dječak ispisao u javnom zahodu
te bezbrojne i zbunjujuće spoznaje ovaj prljavi život
njezina je koža bijela i obješena
ona nosi grimizni kombine
to je ono što uzrokuje ratove velike slike samoubojstva harfe geognoziju i pustinjake.

ŠKARTIRANO
muka koja najjače obvezuje jest pokušaj da uspiješ pod posvećenom zastavom. sličnost u namjeri s drugima dijeli budalu od istraživača
to možeš naučiti u svakoj
biljarskoj sali, konjskom trkalištu, baru sveučilištu ili zatvoru.
ljudi bježe od kiše ali sjede u kadama punim vode.
prilično je žalosno znati da su milijuni ljudi zabrinuti zbog hidrogenske bombe a ipak već mrtvi.
ipak i nadalje pokušavaju uspjeti sa ženama novcem smislom.
a na kraju će se Veliki Barmen nagnuti naprijed bijel i čist i moćan i mističan da ti kaže da si popio dovoljno upravo kad osjećaš kao da tek započinješ.

Volim da osetim skoro sve na svom ringišpilu života, i mnogo toga sam već osetio. Ono što se desi pojedincu u bilo kojim okolnostima u mnogome zavisi od toga kakav je. Ali mnogo zavisi i od količine sreće u tom sendviču.

ZVIJER
Beowulf je možda ubio Grendela i Grendelovu majku ali on ne bi mogao ubiti ovo: kreće se unaokolo sa slomljenom kralježnicom i očima od pljuvačke ima rak mete metlom
smješka se i ubija mikrobe germane gladiole
sjedi u kadi s komadom sapuna i čita novine o Bombi i Vijetnamu i autoputovima i smješka se i onda iziđe gola ne upotrebljava ručnik odlazi van i siluje mlade djevojke ubija ih i odbacuje u stranu kao kost s goveđeg odreska
ulazi u spavaće sobe i gleda ljubavnike kako se jebu
zaustavlja sat u 1:30 pretvara čovjeka u kamen dok čita knjigu
zvijer kvari slatkiše stvara žalosne pjesme
zaustavlja let ptica
ubila je čak i Beowulfa odvažnog Beowulfa koji je ubio Grendela i Grendelovu majku
gledajte čak i kurve za barom razmišljaju o njoj piju previše i gotovo zaboravljaju posao.

MILOSRĐE, MA GDJE BILO, DOĐI BRZO K MENI I UZMI ME U SVOJE DOBRE RUKE
jalova lica istisnuta iz odvratnih tuba tijela ograničuju me i zasljepljuju za bilo kakvu nagodbu.
najradije bih odgmizao u crni vulkanski kokošji drob i skrio se skrio skrio. slušajte, znam da mislite da sam ogorčen i možda lud, dobro to je u redu ali nađite mi mjesto: vratar u kasinu
gdje mogu odvajati pijance od njihovih florina
ili ispuštati zrak iz gradonačelnikovih
guma
dok godine ne prođu i oni ne spale svijet
dok razlika u licima ne postane nevažna.
ili gledajte sada dok pitam za stvari volio bih vam reći ovo: volio bih kakvu kantu uvijek sam želio kakvu kantu
u većini slučajeva.
mislim na dobar komad ne ono što neprestano dobivam.
želim čistu svilu i haltere i tijelo i zmijsku kretnju i dijamantne naušnice i strani naglasak, i miris malih pamučnih životinja.
ne tražim polje cvijeća u ugljenokopu. ne tražim od vas da date oči šišmišima u pećini.
ne tražim od vas da otopite bombe kao snijeg.
ne tražim lavovsku ljubimčad na travi pred kućom ili
besplatnu vožnju vlakom u St. Louis.
samo nekoliko stvari.
ili to ili moram prodati glasovir.

RAZGOVOR U JEFTINOJ SOBI
neprestano slažem prazne boce u dvorištu iza zgrade ali ih djeca razbijaju o
zidove gotovo istom brzinom kojom ih ja praznim, i stari g. Sturgeon je umro i odnijeli su ga niz stubište dok sam ja bio u donjem rublju; štakori su trčali , za njim poskakujući s prekrasnim repovima kao u mladih kurvi upola pijanih od vina; gledao sam kako se mijenja signal na ulici i svoje cipele u ormaru i svijet je uskoro počeo dolaziti k meni, razgovarajući o -5mrti i ja sam gledao na veliku pivsku reklamu, i upalili smo sva svjetla ali je još bilo mračno i netko je zapalio cigaretu i svi smo gledali u plamen; od toga se soba ugrijala, zidovi dobili sjaj i razbuktala se krunica žuborećih glasova koji su govorili da je soba još ovdje, da su police još ovdje, da će gđa McDonald tražiti stanarinu.
to je sve što se čulo.
uskoro je netko otišao po novu bocu i mi smo razmišljali o nečemu drugom.
ne sjećam se o čemu, samo se signal neprestano mijenjao.

GUBITNIK
sjećam se da sam u sljedećem trenutku ležao na stolu, svi su otišli : hrabrost pod svjetlom, namrgođena, umlaćujuća... i onda se neki kit pojavio preda mnom, pušeći cigaru: »Mali, ti nisi nikakav borac«, rekao je on, a ja ustadoh i sruših ga preko stolca kao u kakvoj filmskoj sceni, ležao je na svojoj velikoj trtici i ponavljao: »Bože, Bože, što je tebi?« a ja se odjenem (vjerovali ili ne vjerovali) gaza još na mojim rukama i napišem svoju prvu pjesmu, i odonda borba ne prestaje.

U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO
posluga je bila slaba i pikolo je neprestano donosio ručnike u krivo vrijeme. pijan, ja ga napokon udarih postrance u glavu on je bio slabašan čovjek i pade kao listopadski list, sasvim gotov, i kad stigoše plavci ja sam već postavio sofu pred vrata i stavio lanac, drugi stavak Brahmsove Prve simfonije i moja ruka na pola puta do kante neke drolje dovoljno stare da mi bude baka i oni razbiše prokleta vrata, odgurnuše sofu u stranu; ošamarih drolju koja je vrištala okrenuh se i upitah: u čemu je problem, gospodo? i neki me mladić koji se nije nikad obrijao sastavi po glavi svojim pendrekom i ujutro sam bio u zatvorskom odjelu svezan lancima za krevet i bilo je vruće, znoj se cijedio kroz bijele besmislene plahte, i oni su me pitali razne vrste glupih pitanja i ja sam znao da ću zakasniti na posao, što me je neizmjerno zabrinjavalo.

DOŽIVLJAJ
niže u hodniku živi gospođa koja slika leptire i insekte i njezina je soba puna malih kipova, radi s glinom kad sam je posjetio sjedio sam na kauču i pio nešto, onda sam zapazio da nam je jedan kip okrenut leđima, stajao je odsutan, jadni nitkov, i ja upitah damu što je krivo s njime? i ona mi reče: zbrkala sam ga sprijeda prilično nespretno. shvaćam, rekao sam, i dovršio piće, vi nemate mnogo iskustva s muškarcima. ona se nasmijala i donijela mi novo piće, razgovarali smo o Kleeu, Cummingsovoj smrti,
Umjetnosti, kako preživjeti itd. vi biste trebali bolje poznavati muškarce, rekoh joj. znam, rekla je ona. sviđam li vam se? naravno, rekao sam ja. donijela mi je novo piće. razgovarali smo o Ezri Poundu.
Van Goghu. svim tim stvarima. sjela je do mene. sjećam se da je imala male bijele brčiće. rekla mi je da izgledam snažno i mužjački. ja sam joj rekao da ima lijepe noge. razgovarali smo o Mahleru. ne pamtim kad sam otišao. vidio sam je ponovno nakon tjedan dana i pozvala me da uđem udesila sam ga reče. koga? upitao sam.
svog čovjeka u kutu, odgovorila je ona.
fino, rekao sam ja.
želiš li ga vidjeti? upitala je ona. jasno, rekao sam ja.
otišla je u kut i okrenula ga.
bio je zaista dotjeran. moj bože, bio je na dlaku sličan MENI! tada sam se počeo smijati i ona se smijala a umjetničko djelo je stajalo pred nama, vrlo lijepa stvar.

GENIJ MNOŠTVA
Postoji dovoljno izdajstva, mržnje,
nasilja,
besmisla u prosječnom ljudskom
biću
da se Opskrbi bilo koja vojska bilo kojega dana.
Najbolji su Ubijači Oni koji propovijedaju protiv ubijanja. Najbolje Mrze Oni Koji Propovijedaju LJUBAV