Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

PODMUKLOST
podmuklo si me napao, rekao je on, kazao si Ružičastom orlu da me ne tiska. dođavola, Manny, rekao sam, prestani.
ovi pjesnici su vrlo osjetljivi imaju više osjetljivosti nego talenta, ne znam što bih s njima.
upravo večeras zazvonio je telefon i bio je Bagatelli i Bagatelli je rekao Clarsten je nazvao i Clarsten je bio ogorčen jer mu nismo poslali poštom antologiju, i Clarsten okrivljuje mene jer mu nisam poslao poštom antologiju i nadalje Clarsten je tvrdio da ga pokušavam
uništiti, i bio je vrlo ljut. tako je rekao Bagatelli.
znate, počinjem se zaista osjećati kao književna velevlast zavalim se u stolac i motam cigarete i zurim u zidove i dobivam kredit za život i smrt pjesničkih karijera.
barem dobivam kredit za smrtonosni dio.
u zbilji ti dečki umiru bez moje pomoći. sunce je zašlo iza oblaka. nemam ništa sa svim tim.
pušim Princa Alberta, pijem Schlitz i općim kad god je moguće. vjerujte u moju nevinost i možda ja uzmem u obzir vašu.

LJETNE ŽENE
ljetne žene će umrijeti kao ruža i laž
ljetne žene će ljubiti tako dugo dok cijena nije zauvijek
ljetne žene mogu ljubiti bilo koga; mogu ljubiti čak i tebe dok ljeto traje
ali i njima će doći zima
bijeli snijeg i hladno zaleđenje i lica tako ružna da će se i sama smrt okrenuti ustranu trgnuti se od groze prije nego što ih uzme.

NOĆ KAD SAM UMlRAO
noć kad sam umirao znojio sam se u postelji i slušao šturke i vani su se borile mačke i mogao sam osjetiti svoju dušu kako propada kroz madrac
i u trenutku prije nego što je udarila o pod ja sam skočio bio sam gotovo preslab za hodanje ali sam hodao unaokolo i upalio sva svjetla onda se vratio u postelju i ponovno je moja duša propadala kroz madrac i ja sam skočio
u rrenutku prije nego što je udarila o pod hodao sam unaokolo i upalio sva svjetla i onda se vratio u postelju i ona ponovno propade i ja sam bio na nogama paleći sva svjetla
imao sam kćerkicu od 7 godina i osjećao sam da me ona zacijelo ne želi mrtva inače bi bilo svejedno
ali cijele te noći nitko nije telefonirao nitko nije navratio s pivom
moja ljubavnica nije nazvala sve što sam mogao čuti bili su šturci i bilo je vruće a ja sam ustrajno radio na tome ustajao i lijegao dok prvo sunce nije ušlo kroz prozor kroz grmlje i onda sam se vratio u postelju i duša je napokon ostala unutra i ja sam spavao. sad ljudi navraćaju udarajući na vrata i prozore telefon zvoni telefon zvoni ponovno i ponovno dobivam divna pisma u pošti pisma mržnje i pisma ljubavi. sve je ponovno isto.

RADIO-APARAT S PETLJOM
bilo je to na drugom katu u ulici Coronado znao sam se napiti i baciti radio-aparat kroz prozor dok je svirao i, naravno, razbio bih staklo na prozoru a radio-aparat bi ležeći tamo na krovu još svirao i ja bih rekao svojoj ženi: »ah, divna li radio-aparata!«
drugog jutra izvadio bih prozor iz šarki i odnio niz ulicu staklaru koji bi postavio drugo staklo.
nastavljao sam bacati radio-aparat kroz prozor svaki put kad bih se napio i on bi ležeći tamo na krovu još svirao magični radio-aparat radio-aparat s petljom, i svakog bih jutra odnio prozor natrag staklaru.
ne sjećam se točno kako je to završilo premda pamtim da smo konačno iselili. niže je živjela žena koja je radila u vrtu u kupaćem kostimu i njezin se muž tužio da zbog mene ne može spavati noću zbog toga smo iselili i u sljedećem sam stanu ili zaboravio baciti radio-aparat kroz prozor ili više nisam osjećao takvu potrebu.
sjećam se da mi je nedostajala žena koja je radila u vrtu u kupaćem kostimu, zaista je kopala s onom lopaticom njezina stražnjica u zraku a ja sam znao sjediti na prozoru i promatrati kako sunce obasjava cijeli prizor dok je glazba svirala.

SOLID STATE MARTY
skoro mu je 80 godina i posjetili su ga neki dan. sjedio je u stolcu s krpom gruba platna preko krila i kad su ušli unutra prva stvar koju je rekao bila je: »ne dodirujte moje spolovilo!«
imao je žaru od tri i pollitre zinfandela u hladnjaku, bio je upravo završio 5 dana tekile. novi glasovir od 600 dolara stajao je u središtu
sobe, kupio ga je za sina.
neprestano naziva da dođem k njemu ali kad to učinim vrlo je dosadan. slaže se sa svime što kažem i onda ode na spavanje.
Solid State Marty . kad me nema kod njega on svašta učini: potpali kauč mokri po svom trbuhu pjeva državnu himnu.
pozove prostitutke k sebi i poprska ih seltzerovom vodom, iščupa telefonsku žicu iz zida
ali prije nego što to učini telefonira u Pariz
Madrid Tokio
tuče pse mačke
ljude svojom srebrnom štakom
priča priče o tome kako je bio matador boksač svodnik Erniejev prijatelj Picassov prijatelj
ali kad ga posjetim on spava uspravno u stolcu sjedine se kotrljaju niz tiho šutljivo jastrepsko lice
njegov sin započne govoriti i onda je meni vrijeme da odem.

LICE POLITIČKOG KANDIDATA NA ULIČNOJ OGLASNOJ PLOČI eno ga:
bez previše mamurluka bez previše svađa sa ženom bez previše ispuhanih guma nikad pomisli o samoubojstvu
ne više od tri zubobolje nikad nije propustio objed nikad u zatvoru . nikad zaljubljen sedam pari cipela sin na sveučilištu automobil star godinu dana police osiguranja vrlo zelena tratina pred kućom kante za smeće s čvrstim poklopcima bit će izabran.

NIŠTA NIJE DJELOTVORNO KAO PORAZ
uvijek nosi notes sa sobom kamo god ideš, rekao je on, i ne pij previše, piće otupljuje
osjetila,
budi nazočan kad se čita, zapazi stanke u dahu, a kad ti čitaš budi uvijek umjeren ne ističi previše, gomila je bistrija nego što pretpostavljaš, a kad nešto napišeš ne šalji smjesta, stavi u ladicu dva tjedna, onda izvuci i pogledaj stvar, i preuređuj, preuređuj, PREUREĐUJ ponovno i ponovno, učvrsti retke kao vijke što drže luk mosta od 5 milja, i drži notes uz krevet, nadoći će ti misli noću i te će misli nestati i biti izgubljene ako ih ne zapišeš. i ne pij, svaka budala može piti, mi smo ljudi književnosti.
za čovjeka koji uopće nije mogao pisati on je bio otprilike kao i svi ostali: mogao je zacijelo govoriti o tome.

OSAMLJENIK
vrat od 48 i pol centimetara u dobi od 68 godina diže utege tijelo kao u dečka (gotovo)
brijao je glavu i pio porto iz krčaga od dvije litre
držao je lanac na vratima prozore prekrivene daskama
morao si posebno kucati da bi ušao
imao je brončane boksere noževe toljage revolvere
imao je prsa kao hrvač
nikad nije izgubio naočale
nikad nije psovao nikad nije izazivao nesreću
nikad se nije oženio nakon smrti svoje jedine žene
mrzio je mačke žohare miševe ljude
rješavao je križaljke zagonetke održavao je korak s vijestima taj vrat od 48 i pol centimetara
tijekom 68 godina on je bio nešto
sve te daske na prozorima
prao je svoje donje rublje i čarape
moj prijatelj Red odveo me gore jedne noći da ga upoznam razgovarali smo neko vrijeme i onda smo otišli
Red je pitao: »što misliš?«
odgovorio sam: »više se boji umiranja nego mi ostali.«
odonda nisam vidio nijednog od njih.

PONOSNO MRŠAVO
UMIRANJE
vidim starce u mirovini u supermarketima i mršavi su i ponosni su i umiru oni gladuju stojećke i ne kažu ništa. davno prije, među ostalim lažima, podučavali su ih da je tišina . junaštvo. sada, nakon što su radili cijeli život, inflacija im je postavila zamku. osvrću se ukradu zrno grožđa žvaču ga. napokon obave malu kupnju, koliko im treba za jedan dan. druga laž kojoj ih se podučavalo: ne kradi. radije bi gladovali nego ukrali (zrno grožđa neće ih spasiti) i u malim sobama dok čitaju tržne oglase oni će gladovati umrijeti bez glasa mladi plavi momci duge kose iznijet će ih iz podstanarskih sobičaka ugurati u kola i udaljiti se, ti dečki zgodni oku što razmišljaju o Vegasu i mačkama i pobjedi. takav je poredak stvari: svatko dobije okus meda onda nož.

UBOJICA SE SMIJEŠI
stare ljubavnice još nazovu neke iz prošle godine neke iz godine prije neke iz godina prije toga. dobro je završiti sa stvarima kad ne rade dobro je također ne mrziti ili štoviše ne zaboraviti osobu s kojom si promašio.
i drago mi je kad mi kažu da su sretne s nekim čovjekom zadovoljne životom.
nakon što su preživjele mene zaslužuju mnoge radosti. omogućavam da se njihovi životi doimlju bolje nakon mene.
jer ja sam im dao usporedbu nove obzore nova spolovila više mira dobru budućnost bez mene.
uvijek spustim slušalicu, opravdan.

PIJAN
STARI BUKOWSKI PIJAN
držim se za rub stola s trbušinom što visi preko remena
i zurim u sjenilo svjetiljke dim se raščišćava iznad Sjevernog Hollywooda
vatrogasci odlažu maske podižu visoko ribljezeleno pivo
dok ja padam ničice s kauča ljubim dlake na tepihu kao dlake vagine
bliže nego što sam joj bio ima dugo vremena.

"Otišao sam u kupaonicu, poprskao vodom lice i počešljao se.
Da bar mogu počešljati i svoju facu - pomislih...ali ne mogu..."

''..nekada treba znati da odeš..ja sam čovek koji voli da ostane do kraja, dok igra nije gotova, dok ima života i nade..sve dok mi ne kaže jasno da je vreme da odem..ali, trebao bih da naučim da nestanem u datom trenutku jer se ljudima sviđa da osete nečije odsustvo više od njegovog prisustva..''

POSLJEDNJI DANI SAMOUBILAČKOG MOMKA
sad mogu vidjeti sebe nakon svih tih samoubilačkih dana i noći, kako me izvozi iz jednog od onih sterilnih staračkih domova (naravno, to vrijedi samo ako postanem poznat i sretan) ne baš normalna i gnjavatorska bolničarka... vidim sebe kako sjedim uspravno u invalidskim kolicima... gotovo slijep, oči se okreću natraške u mračni dio lubanje tražeći milost smrti...
»Nije li prekrasan dan, g. Bukowski?«
»O, je, je...«
prolaze djeca a ja i ne postojim i prolaze dražesne žene s velikim vrućim bokovima i toplim guzovima i tvrdim vrućim svime moleći da ih se ljubi a ja i ne postojim...
»Ovo je prvi sunčev sjaj u tri dana, g. Bukowski.«
»O, je, je.«
sjedim uspravno u invalidskim kolicima, bjelji nego ovaj list papira, beskrvan,
mozak mrtav , kocka mrtva, ja, Bukowski, mrtav ...
»Nije li prekrasan dan, g. Bukowski?«
»O, je, je...« pišam u svoje pidžame, slina mi se cijedi iz usta.
protrčavaju dva mlada učenika »Hej, jesi li vidio onoga starog momka?« »Zaboga, da, zlo mi je od njega!«
nakon svih prijetnji da ću to učiniti netko drugi je konačno počinio samoubojstvo za mene. bolničarka zaustavlja kolica, otkida ružu s obližnjeg grma, stavlja mi je u ruku. ja ne znam čak ni što je to. moglo bi biti i moje spolovilo
koliko mi dobra čini.

NEUGODNA NOĆ
Barmeni su također ljudi i kad je posegnuo za bejzbolskom palicom mali Talijan ga ja udario bocom u lice i nekoliko kurvi je zavrištalo. Upravo sam izlazio iz muškog zahoda kad sam vidio barmena kako se diže s poda i otvara kutiju za cigare da bi došao do revolvera, i okrenuo sam se i izišao na stražnji izlaz, i mora da se Talijan služio slabim argumentima jer sam čuo pucanj upravo kad sam otvorio vrata automobila.
Odvezao sam se prolazom i krenuo istočno po Sedmoj ulici, i nisam odmakao ni blok kad me policajac povukao u stranu.
Nastojiš da te ubiju? upita. Upali svjetla.
Bio je velik debeo i neprestano je gurao kacigu sve dalje i dalje na potiljak.
Uzeo sam kaznenu ceduljicu i onda se odvezao do Uniona. Parkirao sam
pred hotelom Reno i otišao dolje do Harry'sa.
Tamo je bilo mirno, samo golema crvenokosa, veća od policajca.
Ona me zovnula Dušo i ja naručih dvije.

BIJELI P]ESNICI
bijeli pjesnici obično kucaju vrlo rano i ne prestaju kucati i zvoniti zvoniti i kucati premda su svi zastori spušteni; napokon ustanem s mamurlukom razmišljajući da takva ustrajnost mora značiti sreću, neke vrste nagradu - žensku ili novčanu, »u redu! u redu!«, vičem tražeći nešto da prekrijem moje ružno golo tijelo. ponekad se najprije moram pobljuvati, onda isprati grlo; ispiranje me prisiljava na novo bljuvanje. zaboravim na njega - otiđem do vrata »da?«
»jeste li vi Bukowski?« »jesam. uđite.«
sjednemo i gledamo jedan drugoga on vrlo krepak i mlad odjeven po posljednjoj modi sve boje i svila podmuklo besramno lice »vi me se ne sjećate?« pita.
»ne.«
»već sam bio ovdje. bili ste vrlo kratki. nisu vam se svidjele moje pjesme.«
»ima mnogo razloga da ti se ne svide pjesme.«
»pročitajte ove.«
nametnu mi ih. bile su plošnije od papira na kojem su bile natipkane. bile su bez ikakva središta ili proplamsaja svjetlosti. bez zvuka. nikad nisam čitao ništa bezveznije. »eh«, rekao sam, »eh, eh.«
»želite reći da vam se ne sviđaju?«
»tu nema ničega - kao u noćnoj posudi ishlapljele pišaline.« uzeo je pjesme, ustao i ušetao se
uokolo. »gledajte, Bukowski. poslat ću vam neke žene iz Malibua, žene kakve nikad niste vidjeli.«
»O da, mladiću?« upitao sam.
»da, da«, rekao je on.
i izletio kroz vrata.
njegove su malibuške žene bile kao i njegove pjesme: nikad nisu stigle.

Nije istina da sam jak. Razbijem se u hiljadu komadića,
samo sam naučio da ne pravim buku.

MOJ PRIJATELJ WILLIAM
moj je prijatelj William sretan čovjek: njemu nedostaje mašta da bi patio
on je sačuvao svoje prvo zaposlenje svoju prvu ženu
može voziti automobil 85 000 kilometara bez ikakva kvara
pleše kao labud i ima najljepše prazne oči s ove strane El Pasa
njegov je vrt kao raj pete njegovih cipela uvijek su ravne i rukuje se čvrsto svijet ga voli
kad moj prijatelj William umre teško da će biti od ludila ili raka
on će zaobići vraga i otići ravno u raj
večeras ćete ga vidjeti na zabavi nasmiješena nad martinijem
blažena i ljupka dok mu neki tip jebe ženu u zahodu.

POTRES
Amerikanci nemaju pojma što je to tragedija mali 6.5 potres može ih pokrenuti da blebeću poput majmuna razbijen je komad porculana, srušila se Union Rescue Mission -
6:00 sjede u automobilima svi voze unaokolo kamo idu?
malo se uzbuđenja probilo u njihove zatvorene živote
stranac stoji do stranca blebeću nerazumljiv strah tjeskoban strah tjeskoban smijeh...
moje dijete, moje posude sa cvijećem, moj strop moj bankovni račun
ovo je samo škakljač perce a oni ga ne mogu podnijeti...
zamislimo da su bombardirali grad
kao što su drugi gradovi bili bombardirani ne A-bombom nego običnim razaračima blokova dan za danom, svakog dana kao što se dogodilo u drugim gradovima na svijetu?
kad bi vas ostatak svijeta mogao vidjeti danas njegov bi smijeh prizemljio sunce
i cvjetovi bi skočili od tla kao buldozi i odagnali vas odavde tamo gdje pripadate bez obzira gdje je to, i koga je briga gdje bi moglo biti tako dugo dok je negdje daleko odavde.

ON JE PISAO U OSAMLJENOJ KRVI
sjedeći ovdje pišući u prijateljevoj kući našao sam uz pisaći stroj crnu knjigu:
Jeffers: Budi ljut na sunce. često mislim na Jeffersa, na njegove hridi i njegove sokole i njegovu osamljenost.
Jeffers je bio zbiljski samotnik. da, on je morao pisati. pokušavam misliti na osamljenike koji nikad ne izbiju van u bilo kojem obliku, i mislim ne, to nije silovito, to je nekako mrtvo. Jeffers je bio živ i osamljenik i on je dao svoju izjavu. njegove su hridi i njegovi sokoli i njegova izolacija značili.
on je pisao u osamljenoj krvi čovjek uhvaćen u kutu ali kakvu kutu odupirući se do posljednjega znaka
»ja sam podigao svoju hrid«, poslao je poruku ljupkoj djevojci koja je došla na njegova vrata,
»idi i podigni svoju.«
to je bila ista djevojka koja se povaljala s Ezrom, i ona mi je pisala da ju je Jeffers odbio na taj način.

BUDI LJUT NA SUNCE.
Jeffers je bio hrid koja nije bila mrtva. njegova knjiga leži sada s moje lijeve strane dok tipkam.
mislim na sve njegove ljude što su se slomili
objesili, ustrijelili, ispili otrov ... zaključani protiv nepodnošljiva čovječanstva. Jeffers je bio poput njegovih ljudi: zahtijevao je savršenstvo i ljepotu a nije ih bilo
u ljudskom obliku. našao ih je u neljudskim oblicima. ja sam istrošio neljudske oblike, ljut sam na ]effersa. ne, nisam. i ako djevojka dođe na moja vrata ja ću joj također kazati da ode. nakon svega, tko želi slijediti starog
Eza?

ŠUM U GRMU
Scibellijeva tuga, prijatelju, dok se okretao na šum u grmu i bio proboden bajunetom čovjeka visoka metar i pol koji nije znao čak ni njegovo ime, koji mu je onda prerezao grkljan, uzeo zlato iz njegovih zubi, oba uha, onda otvorio njegovu Iisnicu i rasparao sliku djevojke ugodna izgleda zvane jednostavno »Laura«, koja je čekala u Kansas Cityju na bezuha, bezuba krvava Scibellija
kojem se samo dogodilo da umre nešto prije nego većina ostatka nas, također u Nepoznatu Svrhu.

VIDIO SAM DANAS STAROMODNU KURVU
u Thriftyjevu dragstoru dok je kupovala bocu džina i bocu votke bila je obojena plavuša i vrlo opuštena u haljini crnih i bijelih pruga koja je padala malo ispod koljena i njezine sise su bile velike i malo je naginjala debljini
i prodavačica koja ju je posluživala pokazivaše gađenje ali kurva je bila naviknuta na sve to i čekala na njezin sitniš i stavljanje boca u vrećicu i kad je kurva išetala hodala je lagano i ljudi podigoše pogled sa časopisa i dečki oko novinskih kioska pogledaše i ljudi koji su parkirali svoje automobile pogledaše i ja sam hodao iza nje i gledao a ona je ušla u zeleni automobil zelen kao biljarski stol zapalila cigaretu, i siguran sam odvezla se na neko magično mjesto gdje se svijet uvijek smije i uvijek svira glazba i pića su dobra i pokućstvo i tepisi lijepi i planine visoke i tri njemačka ovčara na travi ispred kuće, i kad bi vas ona ljubila vi biste to znali i cijena ne bi bila doživotna, modrikasti dim izvija se iz crne pepeljare malo mokre od piva i raznih pića, ona bi vas okrenula sigurnošću leoparda koji je uhvatio jelena, i vi biste je trebali vidjeti u kupaonici kad pjeva ariju iz jedne od onih talijanskih opera.

SVRDLO
naša knjiga vjenčanja, piše na koricama. gledam kroz nju. trajali su deset godina. nekad su bili mladi. sad ja spavam u njezinu krevetu.
on joj telefonira: »želim da mi vratiš moje svrdlo. pnpremi ga. pokupit ću djecu u deset.« kad stigne čeka ne ulazeći unutra.
njegova djeca odlaze s njim.
ona se vrati u krevet i ja ispružim nogu i položim je do njezine. i ja sam jednom bio mlad. ljudski odnosi jednostavno ne traju. mislim unatrag na žene u mom životu. izgledaju kao da ne postoje. »je li uzeo svoje svrdlo?« pitam. »da, uzeo je svoje svrdlo.«
razmišljam hoću li se ikad trebati vratiti po svoje bermuda hlače i gramofonsku ploču Akademije St. Martin in the Fields? pretpostavljam da hoću.

SVRŠETAK KRATKE AFERE
ovaj put sam pokušao stojećke. obično ne radi. ovaj put se činilo da...
ona je neprestano govorila: »o moj Bože, imaš lijepe noge!«
sve je bilo u redu dok se nije odvojila od poda i omotala noge oko moga pojasa.
»o moj Bože, imaš lijepe noge!«
težila je oko 60 kilograma i visila tu dok sam ja radio.
bilo je u vrijeme klimaksa kad sam osjetio bol kako mi struji ravno uz kralježnicu.
spustio sam je na kauč i ushodao se unaokolo po sobi. bol je ostala.
»gledaj«, rekoh joj, »bolje je da odeš. moram razviti neki film u tamnoj komori.«
odjenula se i otišla i ja othodah u kuhinju po čašu vode. držao sam punu čašu u lijevoj ruci. bol mi je prostrujala iza ušiju i ja sam ispustio čašu koja se razbila o pod.
ušao sam u kadu punu tople vode i epsomove soli. upravo sam se ispružio
kad je zazvonio telefon. kako sam pokušavao ispraviti leđa bol se širila prema vratu i rukama. promašujući unaokolo uhvatio sam se za strane na kadi izišao s udarima zelenog i žutog i crvenog svjetla što mi je bljeskalo u glavi. telefon je uporno zvonio. podigao sam slušalicu. »halo?« »VOLIM TE!« rekla je ona.
»hvala«, rekao sam ja.
»je li to sve što imaš reći?«
»da.«
»jedi govna! « rekla je ona i spustila slušalicu.
ljubav se osuši, mislio sam i odlazeći natrag u kupaonicu, čak brže od sperme.

PACIFIC TELEPHONE
ti padaš na bludnice, rekla je ona, ti padaš na te kurve, ja ću ti dosaditi.
ne želim da se više sere po meni, rekao sam ja, opusti se.
kad pijem, rekla je ona, boli me mjehur, peče. ja ću piti, rekao sam ja.
ti čekaš da zazvoni telefon, rekla je ona, neprestano gledaš u telefon.
ako neka od tih bludnica nazove ti ćeš odmah istrčati odavde. ne mogu ti ništa obećati, rekao sam ja. onda je, samo tako, telefon zazvonio.
ovo je Madge, rekao je telefon. moram te smjesta vidjeti. oh, rekao sam ja. u neprilici sam, nastavljala je ona, trebam deset zelenih - brzo.
bit ću odmah tamo, rekao sam i spustio slušalicu.
ona me pogledala. bila je bludnica, rekla je ona, ozarilo ti se čitavo lice. što je dovraga krivo s tobom? slušaj, rekao sam ja, moram izići. ti ostani ovdje. odmah se vraćam.
odlazim, rekla je ona. volim te, ali ti si lud, ti si osuđen. uzela je svoju ručnu torbicu i zalupila vratima.
vjerojatno me neki duboko ukorijenjeni zajeb iz djetinjstva čini ranjivim, mislio sam. onda sam izišao iz stana i ušao u svoj folks. vozio sam W esternom na sjever s upaljenim radijem. kurve su šetkale gore i dolje s obje strane ulice i Madge je izgledala poročnije od svih njih.

ŠTO ONI ŽELE
Valleja koji piše o samoći dok gladuje do smrti;
Van Goghovo uho koje je odbila kurva;
Rimbauda koji je pobjegao u Afriku tražiti zlato i našao neizlječiv slučaj sifilisa; Beethovena koji je oglušio; Pounda koga su vukli u kavezu ulicama;
Chattertona koji guta otrov za štakore; Hemingwayov mozak što kaplje u sok od naranče; Pascala koji reže žile u kadi; Artauda zatvorena s luđacima;
Dostojevskog kako stoji pred zidom;
Cranea kako skače u brodski propeler; Lorcu kako ga ubijaju španjolske trupe na cesti;
Berrymana koji skače s mosta;
Burroughsa koji puca u svoju ženu; Mailera kako bode nožem svoju. -to je ono što oni žele: prokletu predstavu osvijetljenu oglasnu ploču u središtu pakla. to je ono što oni žele, to mnoštvo bešćutnih mutavih sigurnih turobnih obožavatelja karnevala.