Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

NE PODNOSIM SUZE
nekoliko je stotina budala oko guske koja je slomila nogu nastojalo odlučiti 1što bi trebalo učiniti i .kad je čuvar došetao i izvukao top i spor je bio završen osim za ženu koja je istrčala iz barake tvrdeći da je on ubio njezino ljubimče ali je čuvar samo protrljao epolete i rekao joj piši me v rit, tuži se predsjedniku; ptica je plakala a ja ne podnosim suze. savio sam svoje platno i otišao niže niz željezničku prugu:
nitkovi su uništili moj krajolik.

ZA MARILYN M.
klizeći žestoko prema radosnom pepelu, cilju vanilijskih suza tvoje je sigurno tijelo za mračnih noći palilo svijeće muškarcima, a sad je tvoja noć mračnija od dometa voštanice i mi ćemo te zaboraviti, pomalo, i nije lijepo ali su zbiljska tijela bliža i dok crvi dašću za tvojim kostima, tako bih ti volio reći da se to događa medvjedima i slonovima tiranima i junacima i mravima i žabama, ipak, ti si nam donijela nešto, neku vrstu male pobjede, i zbog toga govorim: dobro i ne žalimo više; kao osušen i bačen cvijet, mi zaboravljamo, pamtimo, čekamo. dijete, dijete, dijete, podižem svoju čašu kroz cijelu minutu i smiješim se.

BORODINOV ŽIVOTOPIS
sljedeći put kad budete slušali Borodina sjetite se da je on bio samo kemičar koji je skladao glazbu da se odmori; njegov dom bio je prenatrpan svijetom: studentima, umjetnicima, pijancima, vucibatinama, on nikad nije znao kako reći: »ne« sljedeći put kad budete slušali Borodina sjetite se da je njegova žena njegovim skladbama oblagala kutije za mačke ili pokrivala žare s kiselim mlijekom; ona je patila od zaduhe i besanice i hranila ga jajima na meko i kad bi on htio prekriti glavu da se zaštiti od zvukova u kući ona mu je dopuštala da se posluži plahtom; uza sve to netko se uvijek nalazio u njegovoj postelji (spavali su odvojeno kad su uopće spavali) i kako su svi stolci bili najčešće zauzeti on je često spavao na stubištu umotan u stari šal; ona mu je naređivala kad da podreže nokte, da ne pjeva ili ne zviždi ili stavi previše limuna u čaj ili ga pokuša istisnuti žličicom:
Simfonija br. 2, u b-molu Knez Igor U stepama centralne Azije on je mogao usnuti samo prekrivši oči komadom tamnog platna; 1887. bio je na balu u Medicinskoj akademiji odjeven u svečanu narodnu nošnju; izgledao je napokon iznimno veseo i kad se srušio na pod mislili su da se zafrkava. sljedeći put kad budete slušali Borodina sjetite se...

LITERARNA ROMANCA
naišao sam nekako na nju u dopisivanju ili poeziji ili časopisima i ona mi započe slati vrlo seksualne pjesme o silovanju i požudi, a budući da su bile protkane lakšim intelektualizmom bio sam donekle zbunjen i sjedoh u kola i odvezoh se na Sjever preko brda dolina i autoputova neispavan, mamuran, upravo rastavljen,
nezaposlen, u procesu starenja, umoran, želeći više od svega san od nekih 5 ili 10 godina, napokon sam našao motel u sunčanu gradiću uz prašnjavu cestu, i sjedoh da popušim cigaretu razmišljajući: mora da si lud, i potom iziđoh na spoj
s jednim satom zakašnjenja; ona je bila prokleto stara, skoro kao ja i bez posebna seksepila i dala mi vrlo tvrdu nezrelu jabuku koju sam dugo žvakao preostalim zubima; umirala je od neke neznane bolesti nešto poput zaduhe, i reče: želim ti otkriti tajnu, a ja rekoh: znam: ti si djevica od 35 godina. I onda je izvadila bilježnicu, 10 ili 12 pjesama, životno djelo koje sam morao pročitati nastojeći da budem ljubazan ali su bile vrlo slabe, i ja je izvedoh nekamo, na boksanje, i ona kašljaše u dimu neprestano kružeći pogledom s publike na boksače i stišćući šake. ti se nikad ne uzbudiš, a? upitala me.
ali ja se poprilično uzbudih te noći u brdima, i prevrnuh je 3 ili 4 puta pomažući joj da dotjera neke svoje pjesme i ona mi stjera svoj jezik gotovo do polovice grkljana ali kad se oprostih od nje bila je i nadalje djevica i vrlo slaba pjesnikinja. ja vjerujem: ako je žena držala svoje noge stisnute
35 godina kasno je bilo za ljubav bilo za poeziju.

BLIZANCI
ponekad bi natuknuo da sam ja kopile a ja bih mu rekao da sluša Brahmsa, i rekao bih mu da nauči slikati i piti i da njime ne vladaju žene i dolari
ali on bi se izderao na me: za ime Božje, sjeti se svoje matere, sjeti se svoje domovine, ti ćeš nas sve pobiti!...
krećem se kroz očevu kuću (na koju duguje 8000 dolara nakon 20 godina na istom poslu) i gledam njegove mrtve cipele
način na koji su njegove noge smotale kožu, kao da je bio ljut sadeći ruže, a i bio je, i gledam njegovu mrtvu cigaretu, njegovu posljednju cigaretu i posljednju postelju gdje je spavao te noći, i osjećam da bih je trebao prepraviti ali ne mogu, jer otac je uvijek tvoj gospodar pa i kad ga više nema; pretpostavljam da se to dogodilo i prije i poslije ali ne mogu si pomoći da ne mislim
umrijeti na kuhinjskom podu u 7 ujutro dok drugi peku jaja nije teško osim ako se to tebi dogodi.
izlazim van i berem naranču i gulim sjajnu koru; stvari još žive: trava sasvim dobro raste, sunce šalje dolje svoje zrake oko kojih kruži ruski satelit, negdje besmisleno laje pas, susjedi se naviruju iza zastora. ja sam stranac ovdje, a bio sam (nagađam) donekle i bitanga, a ne sumnjam da me i on sasvim dobro oslikao (stari momak i ja borili smo se kao planinski lavovi) i kažu da je sve ovo ostavio nekoj ženi u Duarteu ali mene nije briga – neka joj bude: on je bio moj stari i umro.
unutra, isprobavam svijetloplavo odijelo mnogo bolje od svega što sam ikad nosio i mašem rukavima kao strašilo za ptice u vjetru ali mi ne pomaže: ne mogu ga održavati na životu bez obzira koliko smo mrzili jedan drugoga. izgledali smo sasvim jednako, mogli smo biti blizanci stari i ja: tako su
govorili. on je imao lukovice u rešetu spremne za sadnju dok sam ja ležao s kurvom iz Treće ulice.
u redu. udijeli nam ovaj trenutak: da stojim pred zrcalom
u odijelu mrtva oca očekujući da i sam umrem.

DAN KAD JE KIŠILO NA LOSANGELESKI KOTARSKI MUZEJ
židov se prignuo i umro. 99 puškomitraljeza
bilo je otpremljeno u Francusku. netko je dobio treću utrku dok sam ja pregledavao propeler starog monoplana
prošao je čovjek sa zaštitnim ovojem na oku. počelo je
kišiti. kišilo je i kišilo i po više je bolničkih kola jurilo
zajedno ulicama, i premda je sve bilo savršeno glupo ja sam uživao taj trenutak kao boravak u New Orleansu kad sam živio od slatkiša i gledao golubove
u sporednoj uličici s francuskim imenom dok je iza mene rijeka postajala zaljev
i oblaci se bolesno vukli preko j neba koje je umrlo u vrijeme kad je Cezar izboden, i onda sam obećao sebi da ću se jednog dana sjećati svega kako je bilo. prišao mi je čovjek i nakašljao se. mislite li da će prestati kišiti? reče. nisam odgovorio. dotaknuo sam stari propeler i slušao kako mravi na krovu srljaju preko ruba svijeta. odlazite, rekoh, odlazite ili ću pozvati čuvara.

UTRKA
tako je to kad se odskližeš u prošlost udešen kao navita viktrola (sjećate li ih se?) i odeš u središte grada i gledaš momke kako boksaju
ali otmjene plavuše sjede s drugima a ti si ostario kao bijednik u kakvu filmu: cigara u zubima, drobina, samo ni od kud novaca, ni od kud snalažljivosti, ni od kud iskustva,
i kao obično borbe su uglavnom slabe, i poslije .
opet na parkiralištu sjediš i gledaš ih dok odlaze, pale posljednju cigaru i stari automobil, stari automobil, ne baš premlad čovjek gube se niz ulicu dok ih ne zaustavi crveno svjetlo kao da vrijeme nije problem, i oni te dostignu: automobil pun mladeži što se glasno smije,
i ti ih gledaš kako kreću dok
netko iza tebe ne zatrubi i strese te natrag u ono što je preostalo od tvog života. kukavan i samosažalan ti pritisneš do daske i dostigneš mlade i prijeđeš ih
i držeći se volana kao svih prohujalih Ijubavi juriš s njima prema obali
razmahujući prkosno svojom cigarom i svojim čelikom, smijući se, ti ćeš ih odvesti oceanu zadnjih sirena, morske trave i morskog psa, veselog kita, svršetku mesa i vremena i užasa, ali oni se napokon zaustave a ti nastavljaš prema svome oceanu, cigara ti grize usne kao što je nekad Ijubav znala.

SVEĆENIK I MATADOR
u tromu meksičkom zraku gledao sam bikovsku smrt i odrezali su mu uši, a njegova velika glava nije pokazivala više straha od hridi.
vozeći natrag idućeg dana zaustavili smo se u Misiji i gledali zlatne crvene i plave cvjetove što se držahu na vjetru kao tigrovi.
stavite ovo u metrički sustav: bik i Kristova tvrđava: matador na koljenima, mrtav bik njegovo djetešce; i svećenik koji zuri s prozora kao medvjed u kavezu.
vi se možete prepirati na sajmištu i povlačiti svoje sumnje svilenim koncima: reći ću vam samo ovo: ja sam živio u oba njihova hrama, vjerujući sve i ništa -možda će oni sad umrijeti u mome.

LJUBAV & SLAVA & SMRT
sad sjedi s vanjske strane moga prozora poput starice koja odlazi na tržnicu; sjedi i gleda me, živčano se znoji kroz žicu i maglu i pasji lavež dok iznenada ne lupim novinama po mreži kao da ubijam muhu
i vi ste mogli čuti krik nad ovim ravnim gradom, i onda je otišla.
način da se završi pjesma kao što je ova jest da se odjednom umirimo.

NEDJELJE UBIJU VIŠE LJUDI NEGO BOMBE
s obzirom na okolnosti s kraja tjedna, i premda ima previše dima, sve je zakrčeno i gore nego jarboli popadali u oluji ne možeš nikamo otići
i ako odeš, oni svi zure kroz stakla na prozorima ili čekaju na večeru, i bez obzira kako loša bila
(ne čaša, večera)
potrošit će više vremena razgovarajući o njoj nego jedući je, i to je razlog zašto me se moja žena riješila: bio sam seljačina i nisam znao kad se treba nasmiješiti ili točnije (i gore) znao sam, ali nisam, i jednog popodneva s ljudima što su skakali u bazen i kartali se
i gledali pomno obrijane televizijske komičare u uškrobljenim bijelim košuljama i finim kravatama kako se zafrkavaju o tome što im je svijet učinio, ja sam odglumio glavobolju i oni mi dadoše sobu mlade djevojke
(bilo joj je oko 17) i dođavola,ja upuzah pod njezine plahte i pravih se kao da spavam ali svatko je znao da sam varalica u škripcu, ali pokušao sam sve vrste trikova nastojao misliti na Wildea iza rešetki, ali Wilde je bio mrtav; nastojao misliti na Hema kako ubija lava ili hoda ulicama Pariza ukrašen svojim divljim prijateljima, kurve obeznanjeno padaju na svoja prekrasna koljena, ali sve što sam radio jest da sam se motao u njezinim mladim plahtama, i s uzglavlja, koje je tresla moja živčana oluja, nekoliko je drangulija palo na me slonići, stakleni psi sa zavodničkim pogledima, mladić i djevojka što nose vedro vode,
ali ništa od Bacha ili pod Ormandyjevom dirigentskom palicom, i ja konačno odustah, otiđoh u zahod i pokušah se popišati (znao sam da ću biti začepljen cijeli tjedan), i onda iziđoh, i moja žena, čitatelj Platona i e. e. cummingsa dotrči k meni i reče: »ooooh, trebao si vidjeti BooBooa na bazenu! skakao je natraške i ustranu i to je bila najsmješnija stvar koju si IKAD vidio!«
mislim da nije bilo dugo poslije toga da je došao čovjek do našega stana na trećem katu oko sedam sati ujutro i predao mi sudski poziv za rastavu, i ja se vratih k njoj u postelju i rekoh:
ne brini, u redu je, i ona započe plakati plakati plakati, žao mi je, žao mi je, žao mi je, i ja rekoh: molim te prestani, sjeti se svoga srca.
ali tog jutra kad je otišla oko 8 sati izgledala je kao uvijek, možda i bolje.
ja se nisam gnjavio čak ni s brijanjem; nazvao sam da sam bolestan i otišao dolje do bara na uglu.

POVALJIVANJE
Voditi ljubav na suncu, na jutarnjem suncu u hotelskoj sobi iznad prolaza gdje siromasi čeprkaju za boce; voditi ljubav u suncu voditi ljubav uz tepih crveniji od naše krvi, voditi ljubav dok dečki prodaju novinske naslove i kadilake, voditi ljubav uz fotografiju Pariza i otvorenu kutiju chesterfieldsa, voditi ljubav dok drugi ljudi -jadne budale rade.
Taj trenutak – prema ovom...
mogu biti godine u načinu njihova mjerenja, ali samo jedna rečenica straga u rnorn mozgu postoji toliko dana kad život stane, zaustavi se i sjedi i čeka kao vlak na tračnicama. Prolazim uz hotel u 8 i u 5; u prolazima su mačke i boce i skitnice, i ja gledam gore na prozor i mislim: Ne znam više ni gdje si, i nastavljam hod i čudim se kamo život odlazi kad stane.

STARAC, MRTAV U SOBI
ova stvar nada mnom nije smrt ali je stvarna kao ona i dok crvljivi vlasnici lupaju na vrata zahtijevajući stanarinu ja jedem orahe u ljusci svoje povučenosti i nastojim ne bih li dočuo važnije bubnjare; zbiljska je, zbiljska kao vrapčeve prebite kosti u mačjim ustima a da bih rekao više od običnog jadnog dokaza; gledam oblake, gledam more suhog groba... i češkam leđa i oblikujem samoglasnik dok moje dražesne žene (supruge i ljubavnice) ulijetaju kao strojevi u nekakvu paru žalosti da bi bile otpuhnute u pomračenje; kost je kost ali ova stvar nada mnom dok otvaram zastore na prozoru i šetkam svoje prnje po kavezu, ova stvar nada mnom kao cvijet i šaka, vjerujte mi nije smrt i nije slava i kao Quijoteove vjetrenjače neprijatelj je kojeg nebo šalje protiv čovjeka; ...ova stvar nada mnom, veliki bože, ova stvar nada mnom što puže kao zmija, užasavajući moju ljubav za prosječno, neki je zovu Umjetnost neki je zovu poezija; nije smrt ali će je umiranje riješiti snage i kad moje sijede ruke ispuste posljednje očajno pero u nekoj jeftinoj sobi naći će me tamo i nikad saznati moje ime moje značenje
niti blago moga bijega.

LJUBAV JE LIST PAPIRA ISTRGAN NA KOMADIĆE

sve je pivo bilo pokvareno i kapetan je pao u postelju i časnik i kuhar i nismo imali nikoga da zgrabi jedra i sjeverozapadnjak je parao platno kao nožni nokti i mi smo posrtali kao ludi trup je razdirao bokove i sve to vrijeme neki je huligan držao u kutu pijanu kurvu (moju ženu) i pumpao je kao da se ništa ne događa i mačka me je neprestano promatrala i šunjala se po smočnici između zveckava posuđa oslikana cvjetovima i lozom sve dok ja više nisam mogao izdržati i ja uzeh stvar i bacih je preko ograde.

VELIKI NITKOV SA SABLJOM
slušajte, otišao sam da me podšišaju, bio je savršeno dobar dan dok mi ga nisu predočili, želim reći sjedio sam u stolcu čekajući svoj red i uzeo časopis – uobičajena stvar: žene s obješenim dojkama, itd., i onda sam okrenuo stranicu i tu su se nalazile fotke Orijentalaca u polju, neki veliki nitkov sa sabljom – opis slike je govorio da on ima vrlo dobar zamah, izobilje snage i slika ga je prikazivala kako se pnprema sa sabljom, i vidjelo se Orijentalca kako kleči zatvorenih očiju, onda – ZIP! – klečao je bez glave i mogli ste vidjeti čist vrat, iz kojeg još nije šiknula krv, budući da je odvajanje bilo tako zapanjujuće brzo, i još fotki s odrubljenim glavama, i onda fotka tih glava opuštenih u travi bez tijela, obasjanih suncem.
i glave još izgledaju gotovo žive kao da nisu prihvatile smrt – i onda je brijač rekao: sljedeći!
i ja priđoh stolcu i moja je glava još bila na ramenima i njegova glava reče mojoj glavi: kako želite?
i ja rekoh: srednje.
i on je izgledao kao dobar razborit čovjek i činilo se lijepo biti blizu dobrih razboritih ljudi i ja sam ga želio upitati o glavama ali pomislih da bi ga to moglo uznemiriti ili mu možda čak dati kakvu ideju ili možda bi on mogao reći nešto što uopće ne bi
pomoglo i tako sam šutio.
slušao sam kako reže moju kosu i počeo je govoriti o svom dojenčetu i ja sam se pokušavao usredotočiti na njegovo dojenče, to je izgledalo vrlo zdravo i logično, ali sam i nadalje razmišljao o glavama.
kad je završio s rezanjem okrenuo me je u stolcu da bih mogao pogledati u ogledalo. moja je glava još bila na mojim ramenima.
izvrsno, rekoh mu, i ustadoh sa stolca, platih, i dadoh mu dobru napojnicu.
izišao sam van i prošla je neka žena i orta je imala glavu na ramenima i svi su vozači automobila imali glave na ramenima.
trebao sam se usredotočiti na dojke, mislio sam, to je toliko bolje, sva ta obješenost, ili na magične i lijepe noge, seks je nakon svega divna stvar, ali je moj dan bio uništen, trebat će mi cijela noć da prespavam, da se oslobodim glava. strašno je biti ljudsko biće: toliko se toga događa.
vidio sam svoju glavu u izlogu vidio sam odraz i moja je glava držala cigaretu moja se glava doimala umorno i tužno nije se smijala sa svojom novom frizurom.
onda
se izgubila i ja nastavih hod uz kuće pune pokućstva i mačaka i pasa i ljudi
i oni su bili sretni i ja bacih cigaretu na ulicu vidjeh je kako gori na asfaltu crvena i bijela, nježna nit dima, i zaključih da je dobar dodir sunca.

SAVJET
dok vjetar ponovno puše s mora i zemlja je izobličena izgredima i neredom budi oprezan sa sabljom izbora, pamti što je moglo biti plemenito prije
5 stoljeća ili čak 20 godina sada je najčešće beskoristan čin živiš samo jednom, povijest ima priliku za prilikom da dokaže glupost ljudi.
čuvaj se, dakle, rekao bih, bilo kakva naizgled plemenita čina ideala ili djelatnosti, bilo za ovu zemlju ili ljubav ili Umjetnost, neka te ne zanese blizina trenutka ili ljepote ili politike koji će uvenuti kao iščupani cvijet; ljubi, da, ali ne kao bračnu dužnost, i izbjegavaj lošu hranu i pretjeran rad; živi u nekoj zemlji, moraš, ali ljubav nije zapovijed bilo žene ili zemlje; ne žuri; i pij onoliko koliko je potrebno da održiš neprekidnost, jer piće je oblik života u kojem se uživatelj vraća novoj prilici za življenje; nadalje, kažem, živi sam koliko je više moguće; rađaj djecu ako se dogodi ali nastoj da ne snosiš njihovo podizanje; ne upuštaj se u male rasprave ruke ili glasa
osim ako tvoj protivnik traži život tvoga tijela ili život tvoje duše; onda, ubij, ako je potrebno; i kad dođe vrijeme umiranja ne budi sebičan: smatraj to jeftinim i ono kamo ideš: ni znaka srama ni neuspjeha ni zova na tugu dok vjetar puše s mora i vrijeme prolazi izbjeljujući blagim mirom tvoje kosti.

DAN KAD SAM UDARIO NOGOM SVEŽANJ NOVČANICA
i, rekoh, možeš uzeti svoje bogate tete i ujake i djedove i očeve i svu njihovu smrdljivu naftu i njihovih sedam jezera i njihove divlje tuke i bivole i čitavu državu Texas, što znači: svoje grakanje i svoje subotnje šetnje nogostupima, i svoju jeftinu knjižnicu i svoje nepoštene vijećnike i svoje homoseksualne umjetnike možeš ih sve uzeti i svoje tjedne novine i svoje čuvene tornade, i svoje blatnjave poplave i sve svoje zavijajuće mačke i svoju pretplatu na Time, i radi što hoćeš, baby, radi što hoćeš. ja sam još sposoban za kramp i sjekiru (mislim) i mogu ubrati
25 dolara za 4 runde (možda); ročno, meni je 3 8 ali malo boje može izbrisati sjedine iz moje kose;
i mogu još napisati pjesmu (ponekad), ne zaboravi to, pa čak ako i ne plaćaju, bolje je nego čekati smrt i naftu, i sezonu lova, i čekati da svijet započne.
u redu, protuho, reče ona, van. što? rekoh ja.
van. upravo si izveo svoj posljednji napad bijesa. umorna sam od tvojih prokletih bjesova: uvijek se ponašaš kao osoba u O'Neillovoj drami.
ali ja sam različit, baby, ne mogu si pomoći. ti si različit, zaista!
Bože, kako različit!
nemoj zalupiti vratima na izlasku.
ali, baby, ja volim tvoj novac!
nikad nijednom nisi rekao da voliš mene!
što želiš lažljivca ili ljubavnika?
ti nisi ni jedno ni drugo! van, protuho, van!
...ali baby! idi natrag O'Neillu!
prišao sam vratima, tiho ih zatvorio i otišao, misleći: sve što one žele jest drveni Indijanac koji govori da i ne i stoji iznad vatre i ne podiže preveliku galamu; ali ti polako postaješ sve stariji, mladiću; idući put igraj zatvoreniju obranu.

SPAVANJE
ona je bila niska odebljala a nekad je bila lijepa i pila vino pila vino u postelji i
govorila i vikala i proklinjala
me i ja bih joj rekao: molim te, trebam malo odspavati. – spavati? spavati? ti kurvin sine, ti nikad ne spavaš, tebi ne treba nikakvo spavanje!
pokopao sam je jednoga ranog jutra nosio sam je niz kosine Hollywood Hillsa ispred mene bježahu trnjaci i zečevi i kamenje i dok sarn iskopao jamu i položio je unutra potrbuške i vratio zemlju natrag sunce je izišlo i bilo je vruće i muhe su bile lijene i ja sam jedva mogao gledati očima sve je bilo tako vruće i žuto.
uspio sam se dovesti kući i leći u postelju i spavah 5 dana i 4 noći.

HALO, WILLIE SHOEMAKER
Kinez mi reče nemoj odnijeti pribor
i dade mi odrezak koji nisam mogao prerezati osim masnog dijela i jedan je mrav kružio oko šalice za kavu; ostavio sam mu napojnicu od deset centi i izvadio cigaretu, i vani dao staroj protuhi koja je izgledala otprilike kao što sam se ja osjećao, dao sam mu četvrt dolara, i onda sam otišao gore da vidim staroga jaka kao čelične grede, spremna za bombardere i plavuše, gore uz zeleno trulo stubište u kojem su stanovali štakori i uz tajnice koje su pokazivale noge ne radeći ništa i stari je sjedio tamo i gledao u me kroz dva para naočala i praznike u Parizu, i rekao: Mali, čujem da izvodiš Marylou, a ja rekoh: Samo na večere, šefe, i on reče: Samo na večere, a? ti ne bi mogao zadržati gaćice te kante na njoj sa svim zakovicama na Petoj ulici i molim te sjeti se ti si skladišni radnik, ja sam šef ovdje i plaćam te kante i plaćam tebe. Da, gospodine, rekoh, i osjetih da će preskočiti cijelu stvar
ali on mi gurnu ček preko stola i ja ga uzeh i iziđoh prolazeći
uza sve lijepe noge, suknje podignute do stražnjice,
Marylouine stražnjice, Annine stražnjice, Vickyine stražnjice, svih njih, i otiđoh dolje do bara i George reče kaj buš sad delal, i ja rekoh otići u Rusiju ili u Hollywood Park, i podigoh pogled u času kad je Marylou ušla, dugačak tanak nos, nježno lice, usne, noge, prsa, glazba, razgovor ljubav smijeh i ona reče
dala sam otkaz kad sam saznala i nitkov je kleknuo i plakao i poljubio rub moje suknje i nudio mi novac i ja iziđoh a on je cmizdrio kao dijete.
George, rekoh ja, još jednu čašu, i ubacih novčić u juke i sunce iziđe
i ja podigoh pogled u času kad je prolazila stara protuha s mojih četvrt dolara i malo više sreće
koja se premetnula u sretnu bocu vina, i nedaleko je proletjela ptica živ živ,
tamo na istočnoj strani u samom središtu grada, bez zafrkancije, i Kinez je ušao na brzu čašicu
tvrdeći da mu je netko ukrao žlicu i šalicu za kavu i ja se nagnuh ustranu i ugrizoh Marylou za uho i cijela se jazbina tresla od glazbe i slobode i ja odlučih da je Rusija predaleko
a Hollywood Park na dohvat ruke.