Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

BILJEŠKA ZA DEČKE U SOBI STRAGA
primam sve više i više šapirografiranih knjižica u pošti koje pišu suvremenici koji su me poznavali u dobrim starim vremenima.
ti suvremenici odreda su pisci i pišu o meni i čini se da pamte što sam rekao što sam učinio.
nešto od toga je pretjerano nešto od toga je šaljivo a najveći dio toga je u vlastitu korist -
gdje ja ispadam slabo ili besmisleno
ili štoviše ludo oni uvijek opisuju sebe kao mirne i pouzdane promatrače umjesto (u mnogo slučajeva) kao nedarovite dosadne ulagivače umišljene i spore male prdce što su bili. ne osjećam nikakvu gorčinu prema onome što oni pišu. riječ je samo o tome da sam ja već obavio bolji posao s tim izvanrednim predmetom
i sugerirao bih da se prebace na nekoga drugog čovjeka upravo onako kako su to učinile moje žene.

ČUDO JE NAJKRAĆE VRIJEME
znaš bilo je jako dobro bilo je bolje od svega
bilo je kao nešto što smo mogli podići držati gledati i onda se smijati tome.
bili smo na Mjesecu bili smo na prokletom Mjesecu, imali smo ga
bili smo u vrtu bili smo u beskrajnoj rupi
nikad takva mjesta kao ono
bilo je duboko
i
bilo je svijetlo
i
bilo je visoko
stiglo je tako blizu ludila smijali smo se tako snažno
tvoj smijeh
i
moj
pamtim kad su tvoje oči glasno rekle ljubav
sad dok se ovi zidovi tako tiho premeću.

MILJENICI
svijet pun sinova uspješnih ljudi na biciklima na hollywoodskoj rivijeri u 3:11 u utorak popodne.
to je ono zbog čega su neke vojske umrle da spase to je ono što mnoge od gospođa žude: te ispunjene odlomke nebića što se tuda vozaju ili se zaustavljaju da malo probrbljaju sjedeći i nadalje na biciklima blagi povjetarac dotiče bezizražajna lica.
ja to slabo razumijem osim da su možda vojske pobile krive ljude ali one to obično čine: one misle da su neprijatelji oni protiv kojih ih usmjeravaju umjesto oni koji ih usmjeravaju: očevi miljenika.

NEBESKI ZNAK
jastrebovi su došli u grad i obrušavaju se dolje i odnoseći golubove. psi i mačke se osvrću i bježe u zaklon dok pokretna sjena pada između njih i sunca.
i ja sam zabrinut stojim pod palminim lišćem i palim cigaretu.
gledam kako jastreb otmjeno jedri ponad telefonskih žica, lijepa je stvar taj jastreb iz ove daljine, i, naravno, podsjeća me na smrt a smrt je savršeno propisana ipak bacam cigaretu na tlo zgazim je, pogledam gore pticu:
»ti, kurvin sine...«
okrenem se otkoračam kroz vežu i u kuću u trenutku kad telefon zazvoni.

Najlepši zvuk koji sam ikad čuo bio je zvuk tvog ključa u vratima moga života.

Davno je to bilo kad smo poslednji put zapevali srećnu pesmu iz dubine grudi.

"Jednom ti se učini da si nekome sve, pa vidiš da nisi.
Poslije i kada vidiš da nekome jesi sve, strah te je da ti se samo učinilo."

KAKO SAM ZAPOČEO
trebalo mi je nekoliko desetljeća da shvatim zašto sam uvijek ja izabiran između 6 ili 7 kandidata za one nevažne poslove skladišnog radnika u onirn malim tvrtkarna uzduž zernlje. prvo, bio sam snažan što je značilo da mogu dignuti teške predmete.
drugo, bio sam ružan što je značilo da ne značim opasnost za tajnice.
treće, doimao sam se mentalno zaostalim što je značilo da sam preglup da bih ukrao.
da sam ja upravljao poslom i da mi je momak poput mene došao da zatraži posao smjesta bih mu ga dao.
što je zapravo način na koji sam ja u svakom slučaju završio u drugoj vrsti posla.

DRAGI TATA I MAMA
moj je otac volio Edgara Allana Poea a moja je majka voljela The Saturday Evening Post i ona je prva umrla svećenik je mahao tamjanovim dimom iznad njezina lijesa i moj ju je otac slijedio otprilike godinu poslije i u onom lijesu grimizna baršuna njegovo je lice bilo kao led obojen žuto
moj otac nikad nije volio ono što sam pisao: »ljudi ne žele čitati tu vrstu stvari.«
»da, Henry«, rekla je moja majka, »ljudi vole čitati stvari koje ih čine sretnima.«
oni su bili moji najraniji
književni kritičari
i
oboje su imali pravo.

ZAGONETKA
moj je susjed simpatičan čovjek ali me sasvim zbunjuje: ujutro ustaje vrlo rano, odlazi na posao; njegova žena radi, imaju dvoje drage djece; uvečer je doma, ponekad vidim djecu, zakratko vidim ženu;
do 21:00 sat u njihovoj su kući sva svjetla ugašena; i tako je iz dana u dan; čini se prilično inteligentnim čovjekom u ranim tridesetim; jedino je objašnjenje njegove rutine da on mora da uživa u svom poslu vjeruje u Boga, seks, obitelj.
ne znam zašto ali uvijek očekujem da tamo prijeko iznenada prsne neki prozor očekujem da čujem kakve krikove da čujem psovke da vidim svjetlo u 3 sata ujutro da vidim boce što lete
ali sad je već 5 godina kako je njegova rutina ostala nepromijenjena
tako se ja brinem za te druge stvari umjesto njega što njegova žena, po mom mišljenju, ne cijeni:
»Hank, mogla sam pozvati muriju mnogo puta ali nisam.«
ponekad
bih ja volio zbog njih pozvati muriju
ali ne vjerujem da bi murija razumjela moje pritužbe
njihova crvena svjetla bljeskaju, bijela lica u tamnoplavom:
»gospodine, nema zakona
protiv toga što oni rade…«

"Džejn rekli su mi da me ne pominješ više... Ni naše oktobarske kiše koje smo voleli uz čaj od jagode, ušuškani u tvoju iznajmljenu sobu.
Volela si knjige, bila si tajno zaljubljena u Puškina, a ja sam bio ljubomoran na to.
Džejn, ja ne verujem u zaborav. U meni su se nakupile sve jeseni u kojima smo se imali... I kad mi kažu da me ne pominješ, stavim ruke na grudi i pomislim: "Na koga li misli dok niz prozor liju oktobarske kiše?"

ZELEN
bio sam pijan pred razbijenim zahodskim ogledalima u južnjačkim gradovima nigdine držeći nož za podrezivanje blizu vratne vene i keseći zube. tada sam prvom shvatio da je kazališni komad divna zamjena za zbilju: jedini je prostor između čina i hinjenja ta beskrajna vlas izbora: izbor između ništa i ništa.
probuditi se ujutro, naći mjesto zaposlenja gdje radnici prihvaćaju sve oslm sna o bijegu.
postojalo je toliko takvih mjesta. postojao je posao u tom gradu u Louisiani koji sam napuštao svake večeri umoran i utučen ponovno u onu noć
kad bih punio čaše do kraja i i gledao van kroz prozor i razmišljao o djevojci na poslu u nelijepoj zelenoj haljini koja je neprestano proklinjala gotovo sve. želio sam je samo pojebati jednom i napustiti grad. samo sam napustio grad, što znači da sam obavio izbor između ostanka nigdje i odlaska nikamo, i zamišljam ako je živa ona još proklinje nešto
ali ja više ne držim nož za podrezivanje blizu vratne vene kraj je dovoljno blizu
sam po sebi.

O BOLU
moja je prva i jedina žena slikala i govorila mi o tome: »sve je to tako bolno za me, svaki potez je bol... jedna pogreška i čitava je slika upropaštena... ti nikad ne ćeš razumjeti bol...«
»gleč, dušice«, rekao sam ja, »a zakaj ne delaš nekaj lehko – nekaj kaj bi volela delat?«
samo me je pogledala i mislim da je to bila njezina prva spoznaja o tragediji našega zajedničkog bivstvovanja.
takve stvari obično započnu negdje.

Iako su me i dalje mrzeli, bila je to neka bolja vrsta mržnje, kao da nisu sasvim sigurni zašto me mrze. Ćutao sam, jer kad mrziš, ne možeš da voliš.

ŽIVOTI U KANTI ZA SMEĆE noćas vjetar snažno puše neki studeni vjetar i ja mislim na dečke na ulici.
nadam se da neki od njih imaju bocu crnog.
tek kad si na ulici opažaš da je sve nečije vlasništvo i da na svemu postoje lokoti.
to je način na koji funkcionira demokracija: uzmeš što možeš, nastojiš to zadržati i dodati tome ako je moguće.
to je način na koji također funkcionira diktatura samo što oni ili podjarmljuju ili likvidiraju svoje propalice.
mi naše samo zaboravljamo.
u svakom slučaju puše težak studeni vjetar.

ŠKOLOV ANJE
za malom klupom s tintarnicom mučile su me riječi »pjevanje« i »potpisivanje«. ne znam zašto
ali
»pjevanje« i »potpisivanje«:
to me je mučilo.
drugi su napredovali i učili nove stvari a ja sam samo sjedio i razmišljao o »pjevanju« i »potpisivanju«. bilo je nešto u tome što nisam mogao prevladati.
od toga sam dobivao bol u trbuhu dok sam gledao u potiljak svih onih glava.
gospođa učiteljica imala je jako ljuto lice koje je oštro zahtijevalo odgovor
i bilo teško od bijeloga pudera.
jednoga popodneva pozvala je moju majku da je dođe vidjeti i ja sam sjedio s njima u učionici dok su one razgovarale.
»on ništa ne uči«, rekla je učiteljica mojoj majci.
»molim vas dajte mu šansu, gospođo Sims!«
»on i ne pokušava, gospođo Chinaski!« moja je majka počela plakati.
gospođa Sims sjedila je i promatrala je.
to je trajalo nekoliko minuta.
onda je gospođa Sims rekla: »dobro, vidjet ćemo što možemo učiniti...«
onda sam hodao s majkom
hodali smo ispred škole, mnogo zelene trave i onda nogostup.
»oh, Henry«, rekla je moja majka, »tvoj otac je razočaran tobom, ne znam što ćemo učiniti!«
otac, govorio je moj mozak, otac i otac i otac. riječi kao ta.
odlučio sam da ništa ne naučim u toj školi.
moja majka je hodala uza me.
ona nije značila uopće ništa.
a ja sam imao bol u trbuhu i čak i stabla pod kojima smo hodali izgledala su manje kao stabla, a više kao sve ostalo.

DOBRA ZABAVA
gledaj, rekla je ona, ispružena na krevetu, ne želim ništa osobno, učinimo to i gotovo, ne želim se zaplesti, jasno? zbacila je cipele visokih potpetica...
sigurno, rekao je on, jednostavno hinimo kao da smo svršili, nema ničega što bi bilo manje zapleteno od toga, je li tako? kog vraga govoriš? upitala je ona. govorim, rekao je on, da bih radije popio nešto.
i on natoči čašu.
bila je odvratna noć u Vegasu i on je prišao prozoru i pogledao van na glupa svjetla. ti pa peder ? pitala je ona, ti prokleti peder? ne, rekao je on. ne moraš se ponašati usrano, rekla je ona, samo zato jer si izgubio na
kocki – toliko smo vozili ovamo da bismo se dobro zabavljali i
sad se pogledaj: sišeš to piće, mogao si tako i u Los Angelesu! točno, rekao je on, stvar s kojom se volim zaplesti jest jebena boca. želim da me odvedeš kući, rekla je ona. bit će mi zadovoljstvo, rekao je on, idemo.
bila je to jedna od onih situacija kad ništa nije bilo izgubljeno jer nikad ništa nije bilo nađeno i dok se ona odijevala on je osjećao tugu
ne zbog sebe i te žene nego zbog svih tih milijuna poput njega i te žene
dok su vani žmirkala svjetla, sve beznaporno lažno. ona se brzo spremila: idemo dođavola odavde, rekla je ona. točno, rekao je on, i zajedno iziđoše kroz vrata.

NEPOKRETNI TRAPEZ
Saroyan je rekao svojoj ženi: »moram kockati da bih mogao pisati.« ona mu je rekla da kocka.
izgubio je 350 000 dolara uglavnom na konje ali ni nadalje nije mogao pisati ni platiti porez.
pobjegao je pred vlastima i našao utočište u Parizu.
poslije se vratio, odradio stvar založivši sve do stražnjice tantijeme u zamiranju.
još nije mogao pisati ili što bi napisao nije djelovalo jer onaj silni
odvažni optimizam koji je tako dobro držao sve na površini
u vrijeme depresije pretvorio se u bljutavu vodu u dobrim vremenima.
umro je legenda u iščeznuću s golemim brkovima dostojnim strahopoštovanja upravo onakvim kakve je i njegov otac nosio u starom Fresnu armenski način u svijetu koji više nije trebao
Williama.

DOBRO, TO JE JEDNOSTAVNO TAKO...
ponekad kad se sve pričinja u svom najgorem izdanju kad se sve uroti i izjeda i sati, dani, tjedni godine izgledaju upropašteni ispružen na krevetu u mraku s pogledom gore u strop dođe mi misao koju će mnogi smatrati zazornom: još je lijepo biti
Bukowski.

KEMIJA STVARI
uvijek sam mislio da je Mary Lou mršava i da nije bogzna što dok su gotovo svi ostali dečki mislili da je ona poželjan komad.
možda je to razlog što je visjela oko mene u nižoj gimnaziji.
i mora da ju je privlačila moja ravnodušnost.
ja sam u onim danima bio drzak i prost i kad bi me dečki pitali: »jesi li već opalio Mary Lou?« ja sam im odgovarao istinom: »ona mi je dosadna.« bio je taj tip predavao je kemiju. gospodin Humm. Humm je nosio malu leptir kravatu i crni sako, jeftinu zgužvanu stvar, on je navodno imao mozak
i jednog mi je dana došla Mary Lou i rekla da ju je Humm zadržao nakon sata i odveo u ormar i ljubio je i milovao njezine gaćice. plakala je: »što da učinim?«
»zaboravi«, rekao sam joj ja, »one kemikalije su mu ispremiješale mozak. mi imamo učiteljicu iz engleskoga koja svakog dana podigne suknju sve do bokova i želi otići u postelju sa svakim dečkom u razredu. mi uživamo u njoj, ali je ignoriramo.«
»zašto ti ne prebiješ gospodina Humma?« pitala me ona.
»mogao bih, ali bi me premjestili u
Stuart Hall.«
u Stuart Hallu su te tukli do zla boga
i nisu uzimali u obzir matematiku, engleski, glazbu, strpali bi te jednostavno u mehaničarsku radionicu gdje si popravljao stare automobile koje su preprodavali s velikom dobiti.
»mislila sam da je tebi stalo do mene«, rekla je Mary Lou, »ne shvaćaš li da me je on ljubio, ugurao mi jezik do grkljana i uhvatio me rukom za stražnjicu?«
»u redu«, rekao sam ja, »mi smo neki dan na engleskom vidjeli bradu gospođe Lattimore.«
Mary Lou se udaljila plačući...
dobro, ispričala je sve majci i Humm je dobio svoje, morao je dati ostavku, jadni kurvin sin.
nakon toga dečki su me pitali: »hej, što misliš o Hummu koji stavlja ruku na stražnjicu tvoje djevojke?«
»samo još jedan tip bez ukusa«, odgovarao sam ja.
ja sam u onim danima bio drzak i prost i nastavio gimnaziju, istu onu koju je pohađala Mary Lou gdje se potajno udala na posljednjoj godini za momka kojeg sam poznavao, momka kojeg sam u piću slao pod stol i kojeg sam nekoliko puta izmlatio na mrtvo ime.
momak je mislio da dobiva nešto.
želio je da mu budem vjenčani kum.
rekao sam mu ne hvala i mnogo sreće.
ja nikad nisam mogao vidjeti što su oni vidjeli u Mary Lou. a jadni Humm: kakva osamljena bolesna stara bijeda.
kako bilo, onda sam ja otišao na gradski koledž gdje je jedino napastovanje koje sam zapazio bilo ono koje su nanosili tvom razumu.

POMOĆ OSTARJELlMA
stajao sam danas u repu u banci kad su starcu ispred mene ispale naočale (na sreću, u kutiji) i dok se on prigibao vidio sam kako mu je to teško i rekoh: »čekajte, dopustite da ih podignem...« ali dok sam ih podizao njemu je ispao štap lijep, crno polirani štap i vratih mu naočale onda se sagnuh za štapom pridržavši starog momka dok sam mu predavao štap. on nije ništa rekao, samo mi se nasmiješio. onda se okrenuo naprijed.
stajao sam iza njega čekajući na svoj red.

MOJ ČIN IŠČEZNUĆA
kad bi mi pozlilo za šankom kao što bi mi ponekad pozlilo imao sam mjesto kamo sam odlazio:
u polje visoke trave napušteno groblje.
nisam to smatrao nikakvom morbidnom razonodom. činilo se jednostavno najboljim mjestom gdje mogu biti.
nudilo je velikodušno ozdravljenje žestoku mamurluku. kroz travu sam mogao vidjeti nadgrobne ploče, mnoge su bile nagnute pod čudnim kutovima nasuprot sili teže kao da moraju pasti ali nikad nisam vidio ni jednu koja bi pala premda je bilo mnogo takvih u travi. bilo je svježe i mračno s povjetarcem i često sam spavao tamo.
nikad me ništa nije uznemirivalo.
svaki put kad bih se vratio u bar nakon stanovita izbivanja s njima je uvijek bilo isto:
»gdje si dođavola bio? mislili smo da si umro!«
ja sam bio njihov barski čudak, trebali su me da bi se sami osjećali bolje.
upravo onako kako sam ja, ponekad, trebao ono groblje.

NULA
sjedeći ovdje gledam drugu kazaljku TIMEXA kako ide okolo i okolo... teško da će ovo biti noć koju bi trebalo pamtiti sjedeći ovdje tragam za miteserima odostraga na vratu dok drugi ljudi ulaze u plahte s lutkama od plamena ja gledam u sebe i nalazim savršenu prazninu.
ostao sam bez cigareta a nemam čak ni revolvera koji bih uperio. blokiranost je ovog pisca moje jedino vlasništvo. druga kazaljka na TIMEXU još ide okolo i okolo... uvijek sam želio biti pisac sad sam onaj koji ne može. ne mijenja ništa na stvari ako odem dolje i gledam kasnu noćnu TV sa ženom
ona će me pitati kako je bilo ja ću nonšalantno odmahnuti rukom smjestiti se do nje
i gledati staklenu čeljad kako promašuje kao što sam ja promašio. sad ću se spustiti niza stube kakva slika:
prazan čovjek oprezan da se ne spotakne i tresne svojom praznom glavom.

JAVNA KUĆA
moje je prvo iskustvo u javnoj kući bilo u Tijuani.
bila je to velika zgrada na rubu grada. meni je bilo 17, s dvojicom prijatelja. opili smo se da bismo skupili hrabrost onda ušli unutra. prostorija je bila prepuna vojnika uglavnom mornara. mornari su stajali u dugim redovima
vičući, i lupajući na vrata.
Lance je stao u kratki red (redovi su ukazivali na starost kurve: kraći red starija kurva) i završio posao, izišao odvažno i cerekajući se: »dobro, dečki, što vi čekate?«
drugi momak, Jack, dodao mi je bocu tekile i ja potegnuh gutljaj i dodah mu je natrag i on potegnu gutljaj.
Lance nas je pogledao: »bit ću u kolima, odspavati malo.«
Jack i ja smo čekali dok nije otišao onda smo krenuli prema izlazu. Jack je nosio taj veliki sombrero
i baš na izlazu sjedila je neka stara kurva na stolcu. ispružila je nogu i prepriječila nam put: »dođite, dečki, izvest ću stvar za vas dobro i jeftino! «
to je nekako preplašilo Jacka na mrtvo i on je rekao: »moj bože, pobljuvat ću se!«
»NE NA POD!« viknula je kurva
i na to je
Jack strgnuo s glave sombrero
i pridržavajući ga pred sobom mora da je u nj izbljuvao galon.
onda je samo stajao zureći u bljuvotinu i kurva je ; rekla: »izlazi i odavde!«
Jack je istrčao kroz vrata sa sombrerom
i onda je kurva poprimila vrlo ljubazan izgled lica i rekla mi: »jeftino!« i ja uđoh s njom u sobu gdje je velik debeo čovjek sjedio u stolcu i ja je upitah: »tko je to?« i ona reče: »on je ovdje da nadgleda da me ne povrijede.«
i ja priđoh čovjeku i rekoh: »hej, kako vam ide?«
i on reče: »dobro, senor...«
i ja rekoh: »vi živite tu u blizini?«
a on reče: »daj joj
novac.«
»koliko?« »dva dolara.«
dao sam ženi dva dolara onda se vratio čovjeku.
»možda ću jednoga dana doći živjeti u Meksiko«, rekao sam mu.
»gubi se odavde«, rekao je on,
»SAD!«
kad sam stupio kroz izlaz Jack je čekao vani bez sombrera
ali se još ljuljao pijano.
»Kriste«, rekao sam, »bila je izvrsna, zaista je strpala moja jaja u usta!«
otišli smo do automobila. Lance je spavao, probudili smo ga i on nas je izvezao odande
nekako smo prešli granični prijelaz
i cijeli put natrag u Los Angeles.
zafrkavali smo Jacka zbog kukavičkog djevičanstva. Lance je to činio na obziran način ali ja sam bio bučan ponizujući Jacka zbog nedostatka hrabrosti
i ustrajao sam u tome sve dok Jack nije zaspao blizu San Clementa.
sjedio sam do Lancea i naizmjenično ispijao s njime posljednju bocu tekile.
dok je Los Angeles jurio prema nama
Jack je upitao: »kako je bilo?« a ja sam odgovorio kao svjetski čovjek: »imao sam i bolje.«

KAVA
ispijao sam kavu za šankom kad me čovjek 3 ili 4 sjedala niže upitao: »slušajte, niste li vi onaj momak koji je visio za pete s četvrtog kata hotelske sobe neku večer?«
»da«, odgovorio sam, »to sam bio ja.«
»što vas je nagnalo na to?« pitao je on.
»pa sad, to je prilično zamršeno.«
onda je pogledao u stranu.
konobarica koja je tu stajala upitala me: »on se šalio, zar ne?«
»ne«, rekao sam ja.
platio sam, ustao, došao do vrata, otvorio ih.
čuo sam kako čovjek govori: »taj tip je lud.«
vani na ulici išao sam na sjever osjećajući se rijetko počašćenim.

NAJBOLJI OD VRSTE
nema ničega za raspravu nema ničega za pamćenje nema ničega za zaborav
tužno je
i
nije tužno
čini se da je najrazboritija stvar koju čovjek može učiniti da
sjedi s čašom u ruci dok zidovi mašu
svoje smiješke rastanka
čovjek prođe kroz sve to sa stanovitom dozom
djelotvornosti i odvažnosti onda ode
neki prihvaćaju mogućnost Boga da im pomogne da prođu
drugi krenu ravno bez okolišanja i za njih pijem noćas.

U BLIZINI VELIKANA
u neko doba mog života sreo sam čovjeka koji je tvrdio da je posjetio Pounda u ludnici Sv. Elizabete.
onda sam sreo ženu koja nije samo tvrdila da je posjetila E.Z. nego također vodila ljubav s njime – pokazala mi je čak stanovite odlomke u njegovim Cantosima gdje Ezra navodno nju spominje.
tako su postojali taj čovjek i ta žena i žena mi je rekla da Pound nije nikad spomenuo posjet tog čovjeka a čovjek je tvrdio da ta žena nema ništa zajedničko s majstorom da je ona obična šarlatanka.
i kako ja nisam bio izučavatelj Pounda nisam znao komu bih vjerovao
ali jednu stvar sigurno znam: dok čovjek živi mnogi se pozivaju na odnose koji to nisu a kad umre, eh, onda je svačija stranka.
moja je pretpostavka da Pound nije poznavao ni gospođu ni gospodina
ili ako je poznavao jedno
ili ako je poznavao oboje
bilo je to bestidno trošenje ludničkog vremena.

KORACI
Norman i ja, obojica 19, hodamo noćnim
ulicama... osjećamo se veliki, mladi mladi, veliki i mladi
Norman govori: »Isuse Bože, kladim se da nema nikoga tko hoda gigantskim koracima kao mi!«
1939. nakon što smo slušali Stravinskog
nedugo potom
rat je odnio Normana.
ja sada sjedim ovdje poslije 46 godina na drugom katu vrućeg sata po ponoći pijan
još velik ne tako mlad.
Normane, ti nikad ne bi pogodio što se dogodilo meni
što se dogodilo svima nama. pamtim kako
govoriš: »uspjeti ili propasti.«
nije se dogodilo ni jedno ni drugo
i neće.