Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

NE POSJEĆUJ ME, ALI AKO ME POSJETIŠ...
je zacijelo, bit ću kod kuće ako nisam vani ne kucaj ako su svjetla pogašena ili čuješ glasove ili možda čitam Prousta ako netko gurne Prousta ispod mojih vrata ili jednu od njegovih kostiju za moju juhu, ne mogu posuditi novac ni telefon niti ostatke svog automobila ali možeš uzeti jučerašnje novine neku staru košulju ili sendvič od mortadele ili prespavati na kauču ukoliko ne vičeš noću i možeš govoriti o sebi to je sasvim normalno; teška su vremena za sve nas samo što ja ne pokušavam podići obitelj da bih je poslao na Harvard ili kupio zemlju za lovište, ja ne ciljam visoko nastojim samo poživjeti još malo vremena, ako dakle pokucaš bilo kad i ja ne odgovorim i žena se ne nalazi unutra možda imam prebitu čeljust i tražim komad žice ili lovim leptire po papiru kojim su obloženi moji zidovi što želim reći jest ako ne odgovorim ne odgovorim, i razlog je u tome što još nisam spreman da te ubijem ili volim, ili čak prihvatim, to znači da ne želim govoriti zauzet sam, bijesan ili zadovoljan ili možda vješam omču; ako su dakle svjetla i upaljena i čuješ zvukove poput disanja ili molitve ili pjevuckanja radija ili kotrljanja kocki ili pisanja na stroju odlazi, nije dan noć, sat; nije riječ o neukoj neotesanosti, ne želim povrijediti nikoga, čak ni kukca ali ponekad skupim neku vrstu dokaza koji traže razvrstavanje, i tvoje plave oči, recimo da su plave i tvoje vlasi, ako ih imaš ili tvoja pamet -ne mogu ući dok uže ne pukne ili se zategne
ili dok se ja ne izbrijem u novim ogledalima, dok se rana ne zatvori ili otvori zauvijek.

ZBOGOM, BUDALAŠTINE
ležao sam cijeli dan u krevetu ali sam napisao jednu pjesmu i sad sam na nogama gledam kroz prozor i kako bi romanopisac mogao reći pijan: oblaci dolaze prema meni kao sudoperke sa zdjelama i noćnim posudama u rukama nešto što drži vrlo zagađenu vodu.
ali ja sam pijani neromanopisac ali sad ovdje stoji jasno oblikovana boca piva i ja strasno razmišljam u nekoj vrsti pjenušave besposlene mašte naprežem se ali sve što mogu iščačkati jesu četverokuti i kružnice koji se ne slažu; u redu dakle messelgneurs reći ću vam istinu: ponovno (u krevetu) čitam još jedan zapisak o D. Thomasu & jednog će dana upaliti moja sreća i sjedit ću unaokol.o i kupiti rog i pitoma orla i sjedit ću na verandi povazdan na bijeloj verandi uvijek u suncu jednoj od onih bijelih verandi sa zelenom lozom unaokolo, i čitati o Dylanu i D. H. dok mi oči ne ispadnu iz glave za orlovu hranu i uzmognem slijep svirati rog. ali čak i sada postaje mračnije večer se tanji u noć kosti dolje zvijezde iznad netko proizvodi škripu madraca u Denveru da bi se još jedan bljuvač mogao roditi.
ja vjerujem da je sve ponjava sunca i najbolje od svega jest kad ja prolazim kroz nju čudeći se čistom živcu životnosti što ne prestaje: usprkos zatvorima bolnicama tvornicama dobrim psima i nesmotrenim leptirima. ali sad sam ponovno na prozoru na radiju daju operu i žena sjedi u stolcu s moje lijeve strane i neprestano ponavlja:
BRATČ BRATŠT BRAATČT!
i drži knjigu u ruci:
KAKO NAUČITI RUSKI LAKO.
ali zbilja nema ničega što možeš učiniti lako: živi ili umri ili prihvati slavu ili novac ili poraz, sve je teško. opera kaže ovo: mrtve ptice mrtve zemlje mrtve ljubavi čovjek ustrijeljen jer je netko mislio da je kanadski jelen jelen ustrijeljen jer je netko mislio da je jelen.
sav čisti živac trajanja ova žena koja želi govoriti ruski ja koji se želim opiti ali treba nam nešto za jelo.

ODERANA MAČKA ODERANO MESO
govori žena po ruski tako da se ja dovijam da je gladna, nismo jeli ima nekoliko sati.

ŠKOLJKA BAJUNETA TUKA SVINJETINA

I SVINJETINA kaže ona, i ja prijeđem razmak i obučem hlače i izlazim da nabavim nešto. šume su daleko a ja nisam vješt s lukom i strijelom i netko pjeva na radiju:

ZBOGOM, BUDALASTE STV ARI.
i sve što mogu učiniti jest da uđem u prodavaonicu živežnih namirnica i izvučem novčanik s nadom da je pun. i na taj način otprilike ja trošim nedjelje. ostatak tjedna ide bolje jer uvijek postoji netko tko mi zapovijeda što da učinim i premda to izgleda ludo gotovo svi to čine bez obzira što.
tako sada ako mi oprostite (ona upravo jede naranču) obut ću cipele i obući košulju i izići odavde - bit će bolje za sve nas.

PIVSKA BOCA
upravo mi se dogodila stvar vrijedna mirakula: prevrnula mi se natraške pivska boca i pavši na pod dočekala se dnom i ostala uspravno, i ja sam je opet položio na stol da se slegne pjena, ali fotografije danas nisu bile takve sreće i postoji maleni uski raspor na koži moje lijeve cipele, ali sve je to vrlo jednostavno: ne možemo priskrbiti previše: postoje zakoni o kojima ništa ne znamo, razni oblici guranja dovode nas do gorenja ili smrzavanja; što ubacuje kosa ravno u mačja usta nije na nama da kažemo, ili zašto su neki ljudi u zatvorima poput pripitomljenih vjeverica dok drugi njuškaju i prekapaju goleme dojke kroz beskrajne noći -to je zadaća i strava, a nas se ne podučava zašto. ipak, sretna je okolnost da je boca pala uspravno, pa premda imam jednu vina i drugu viskija, to na neki način proriče dobru noć, a možda će sutra samo moj nos biti duži: nove cipele, manje kiše, više pjesama.

ISTINITA PRIČA
našli su ga kako hoda auto-cestom sasvim crvena sprijeda uzeo je zahrđalu konzervu i odrezao svoju spolnu mašineriju kao da govori gledajte što ste mi učinili? možete dobiti i ostatak.
stavio je dio sebe u jedan a dio u drugi džep
i tako su ga našli dok je hodao.
predali su ga liječnicima koji su pokušali sašiti dijelove
natrag ali dijelovi su bili savršeno zadovoljni stanjem u kojem su bili.
ponekad razmišljam o svoj dobroj stražnjici koja je predana čudovištima na svijetu.
možda je to bio njegov protest protiv toga ili njegov protest protiv svega.
pojedinačni Marš Slobode koji se nikad nije progurao između
koncertnih prikaza i bejzbolskih rezultata.
Bože, ili bilo tko, blagoslovi
ga.

INTELEKTUALKA
ona neprestano piše kao dugački raspršivač što prska zrak, i neprestano se spori; nema ničega što ja mogu reći a da to zaista ne postane nešto drugo, zbog toga ja zašutim; i napokon ona obrazloži samu sebe van iz kuće izušćujući nešto kao ne pokušavam
ti se nametnuti.
ali ja znam da će se vratiti, one se uvijek vraćaju.
i
u 5 popodne već je kucala na vrata. puštam je unutra.
neću ostati dugo, kaže, ako me ne želiš.
u redu je, kažem ja, moram se okupati.
ona je otišla u kuhinju i bacila se na suđe.
nešto kao biti oženjen: prihvaćaš sve kao da se nije ni dogodilo.

SREO SAM GENIJALCA
danas sam u vlaku sreo genijalca u dobi od oko 6 godina, sjedio je pokraj mene i kako je vlak jurio usporedno s obalom stigli smo do oceana i tada me je on pogledao i rekao: nije lijep.
bilo je prvi put da sam to i sam spoznao.

SIROMAŠTVO
čovjek kojeg nikad nisi vidio je onaj koji ti pomaže da nastaviš, onaj koji bi mogao jednom stići.
nema ga na ulicama ili u zgradama ili na stadionima, ili ako je tamo ja sam ga nekako mimoišao.
on nije jedan od naših predsjednika ili državnika ili glumaca. pitam se postoji li uopće.
hodam niz ulice uz ljekarne i bolnice i kazališta i kavane i pitam se postoji li uopće.
gledam već gotovo pola stoljeća i nisam ga vidio.
živa čovjeka, istinski živa, recimo kad spušta ruke nakon što je zapalio cigaretu
vidiš mu oči kao oči kakva tigra zagledana u vjetar.
ali kad se ruke spuste tamo su uvijek druge oči uvijek uvijek.
i uskoro će za me biti kasno i ja ću proživjeti život s ljekarnama, mačkama, plahtama, slinom, novinama, ženama, vratima i drugom robom, ali nigdje živa čovjeka.

ZALJUBLJENIK U CVIJET
u Valkerie Mountains među kočopernim paunovima našao sam cvijet velik kao moja glava i kad se sagnuh da ga pomirišem
izgubio sam ušnu školjku dio nosa oko
i pola kutije cigareta.
vratih se sljedećeg dana da posiječem prokletu stvar ali ga nađoh tako lijepim da sam umjesto toga ubio pauna.

.. "I pamtiću tvoju malu sobu, osećaj tebe, svetlo u prozoru, tvoje ploče, tvoje knjige, našu jutarnju kafu, naša podneva, naše noći, naša tela prosuta zajedno u snu. Tvoju nogu moju nogu, tvoju ruku moju ruku, tvoj osmeh i toplotu... tebe, koja si učinila da se ponovo smejem "

ČAK JE IZGLEDAO KAO PRISTOJAN MOMAK
uredno je spakirao stvar po raznim dijelovima poslao noge teti u St. Louis glavu vođi skautske čete u Brooklyn trbuh razrokom mesaru u Des Moines, ženske je organe poslao mladom svećeniku u Los Angeles; nadlaktice je bacio psu
i zadržao ruke da bi ih upotrebljavao kao kliješta za orahe, a od svega preostalog i izabranih dijelova kao prsa i guzovi skuhao je juhu koja je začudo bila bolja od okusa koji je ona ikad imala.
potrošio je novac iz njezine ručne torbice kupio dobro francusko vino, grah, pola kile marihuane i dvije male papige; kupio je Keatsova sabrana djela, četverokutni svileni rubac od metra i pol, škare s ručkama od slonovače i kutiju čokolade za svoju kućevlasnicu.
onda je pio i jeo i spavao tri dana i noći i kad je došla policija izgledao je vrlo prijateljski i sabrano i cijelim putom do postaje govorio o vremenu, planinskoj boji, raznim takvim stvarima, nije uopće izgledao kao ta vrsta ubojice. vrlo čudno.

BILJEŠKA ZA DAMU KOJA JE OČEKIVALA RUPERTA BROOKEA
što, što si očekivala? školarca koji tepa Donnea? ili nekog praktičnijeg ljubavnika koji bi te punio zadahom Života?
ja sam lakrdijaš i nikakav gospodin: ja sam hodao Brooklyn Bridgeom s Craneom u pidžami, ali samoubojstvo zatajuje kako stariš: i sve je manje i manje toga za ubijanje.
tako između kože i janjećih rebaraca, morbidnih kravata drugih ormara, ja snujem planove okrugle kao naranče ispunjene glazbom svoga vještog mumljanja.
Brooke? ne. ja sam majmun s maslinom izgubljen u cirkuskom pijesku tvoga smijeha, cirkuski majmuni, cirkuski tigrovi, cirkuski luđaci financija što okreću svoje tajnice prije 17 : 15 ... a što si ti očekivala?
ružičasti obraz što slini Picassove boje na tvoj isušeni mozak? zbog toga je soba bila modra u dimu moga vrenja, pakao, besmisleno more i ja sam osjećao da su mi prsti pijani do posljednje kapi tvoga soka, prošli kroz bodljikave čokote proklinjući tvoje ime, nikakav gospodin nikakav gospodin, odljubljena ljubav kao zmijski ugriz, veranda je odzvanjala zujanjem muha, zujanjem muha i laži, i tvoja su crvena usta vrištala, tvoje su svjetiljke vrištale kršeći se kao predugo nenaplaćeni računi:

PIJAN! PIJAN PONOVNO! O, TI IDIOTE!
tako su Yeats, Keats, dojke... bili ništa više nego breskva! što, što se dogodilo Španjolskoj? mom dječaku Lorki? revoluciji? moram se pridružiti brigadi! pustite me van!

SREĆA JE RAZLIKA IZMEĐU LOŠEG I DOBROG PJESNIKA

tako pretpostavljam. živio sam na tavanu u Philadelphiji
ljeti bi postalo vrlo vruće i zbog toga sam uglavnom boravio u barovima. nisam imao novca i s ono malo što mi je preostalo stavio sam mali oglas u novine i rekao da sam pisac koji traži posao... što je bila čista laž; bio sam pisac koji traži malo vremena i malo hrane i nešto novca da plati stanarinu za tavan.
nekoliko dana kasnije kad sam napokon stigao kući odnekud
vlasnica mi je rekla da me je netko tražio. i ja rekoh: to mora biti zabuna. ona je rekla: ne, bio je pisac koji je rekao da želi da mu pomogneš napisati povijesnu knjigu. oh, lijepo, rekao sam ja, znajući da imam stanarinu za još tjedan dana – mislim, u manšeti –
tako sam sjedio unaokolo pijući vino na kredit i promatrajući vruće golubove kako se pate i jebuckaju na mom krovu. navio bih radio vrlo bučno
pio vino i razmišljao kako bih napisao povijesnu knjigu zanimljivu ali istinitu. ali se nitković nije nikad vratio,
i ja sam se morao napokon pridružiti skupini željezničkih radnika koja je odlazila na Zapad i dobili smo konzerve s hranom ali ne i otvarače
i razbijali smo konzerve o sjedala i bokove vagona prašnjavih i starih sto godina hrana nije bila kuhana i voda je imala okus kao stijenj na voštanicama
i ja iskočih u hrpu šipražja negdje u Texasu
posve zelenu i s kućama lijepa izgleda u daljini našao sam park spavao cijelu noć i onda su me našli i stavili u samicu i ispitivali me o ubojstvima i pljačkama.
željeli su riješiti mnogo toga u knjigama da bi dokazali svoju djelotvornost ali ja nisam bio toliko umoran i oni su me prevezli do sljedećega velikog grada udaljena pedeset i sedam milja veći od njih dao mi je nogom u stražnjicu i oni su se odvezli. ali meni se posrećilo: dva tjedna kasnije sjedio sam u uredu gradske vijećnice napola spavajući u suncu kao velika muha na mom laktu i ona bi me ponekad odvela dolje na sastanak gradskog vijeća i ja sam vrlo svečano slušao kao da znam o čemu je riječ kao da znam kako su očišćeni fondovi glupoga grada. poslije sam otišao u postelju i probudio se sa znakovima zubi po tijelu, i rekao: Kriste, pazi, dušo! možeš me zaraziti rakom! a ja pišem novu povijest krimskog rata!
i svi su se okupili u njezinoj kući – svi kauboji, svi kauboji:
debeli, dosadni i prekriti prašinom. i svi smo se rukovali.
ja sam nosio par starih traperica, i oni rekoše oh, vi ste pisac, da?
i ja rekoh: što možeš, neki tako misle.
i neki još tako misle... drugi, naravno, još nisu došli pameti. dva tjedna nakon toga protjerali su me iz grada.

ZA PRODAVAČE MILOSRĐA
opravdano je svako je umiranje opravdano svako ubijanje svaka smrt svako odlaženje, ništa nije uzalud pa čak ni muhin vrat,
i cvijet prođe kroz redove vojske i kao hvalisavi dječačić, uspravi svoju boju.

Ja sam nju pustio.
A onda sam je godinama skupljao po svijetu u nekim drugim ženama.
Neke su se smijale kao ona, neke su govorile kao ona, neke su imale njene crte lica.
Pronašao sam njene dlanove, otkrio njene usne, dotaknuo njenu kožu, ljubio njene obraze. Sve na drugim ženama.
Sve su joj po nečemu bile nalik, čak i kad sam tražio drugačiju.
Neke su tugovale kao ona, neke su grlile kao ona, neke su imale njenu toplinu.
Pronašao sam njeno lice, udisao njen miris, primicao njeno tijelo, zaplitao prste u njenoj kosi.
Sve na drugim ženama.
Neke su voljele kao ona, neke su maštale kao ona, neke su koračale kao ona.
Pronašao sam njene oči, lice postavljao uz njen vrat, smirivao se na njenim ramenima, drhtao na njenim grudima.
Sve na drugim ženama.
Niti jedna nije bila dovoljno drugačija, niti jedna nije bila dovoljno ista.
Tako je to..
Kad ti netko nedostaje, čitav svijet se uroti da na njega liči ...

Nisam te zaboravio! A kako bih i mogao.Samo sam odabrao da ne pričam o tebi , ne spominjem te. Čuvam te kao najveće blago, skriveno u srcu.Tamo zaborav ne zalazi. Do tamo samo ja znam put. Tamo odlazim kad god te se zaželim...