Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

ČAK JE IZGLEDAO KAO PRISTOJAN MOMAK
uredno je spakirao stvar po raznim dijelovima poslao noge teti u St. Louis glavu vođi skautske čete u Brooklyn trbuh razrokom mesaru u Des Moines, ženske je organe poslao mladom svećeniku u Los Angeles; nadlaktice je bacio psu
i zadržao ruke da bi ih upotrebljavao kao kliješta za orahe, a od svega preostalog i izabranih dijelova kao prsa i guzovi skuhao je juhu koja je začudo bila bolja od okusa koji je ona ikad imala.
potrošio je novac iz njezine ručne torbice kupio dobro francusko vino, grah, pola kile marihuane i dvije male papige; kupio je Keatsova sabrana djela, četverokutni svileni rubac od metra i pol, škare s ručkama od slonovače i kutiju čokolade za svoju kućevlasnicu.
onda je pio i jeo i spavao tri dana i noći i kad je došla policija izgledao je vrlo prijateljski i sabrano i cijelim putom do postaje govorio o vremenu, planinskoj boji, raznim takvim stvarima, nije uopće izgledao kao ta vrsta ubojice. vrlo čudno.

BILJEŠKA ZA DAMU KOJA JE OČEKIVALA RUPERTA BROOKEA
što, što si očekivala? školarca koji tepa Donnea? ili nekog praktičnijeg ljubavnika koji bi te punio zadahom Života?
ja sam lakrdijaš i nikakav gospodin: ja sam hodao Brooklyn Bridgeom s Craneom u pidžami, ali samoubojstvo zatajuje kako stariš: i sve je manje i manje toga za ubijanje.
tako između kože i janjećih rebaraca, morbidnih kravata drugih ormara, ja snujem planove okrugle kao naranče ispunjene glazbom svoga vještog mumljanja.
Brooke? ne. ja sam majmun s maslinom izgubljen u cirkuskom pijesku tvoga smijeha, cirkuski majmuni, cirkuski tigrovi, cirkuski luđaci financija što okreću svoje tajnice prije 17 : 15 ... a što si ti očekivala?
ružičasti obraz što slini Picassove boje na tvoj isušeni mozak? zbog toga je soba bila modra u dimu moga vrenja, pakao, besmisleno more i ja sam osjećao da su mi prsti pijani do posljednje kapi tvoga soka, prošli kroz bodljikave čokote proklinjući tvoje ime, nikakav gospodin nikakav gospodin, odljubljena ljubav kao zmijski ugriz, veranda je odzvanjala zujanjem muha, zujanjem muha i laži, i tvoja su crvena usta vrištala, tvoje su svjetiljke vrištale kršeći se kao predugo nenaplaćeni računi:

PIJAN! PIJAN PONOVNO! O, TI IDIOTE!
tako su Yeats, Keats, dojke... bili ništa više nego breskva! što, što se dogodilo Španjolskoj? mom dječaku Lorki? revoluciji? moram se pridružiti brigadi! pustite me van!

SREĆA JE RAZLIKA IZMEĐU LOŠEG I DOBROG PJESNIKA

tako pretpostavljam. živio sam na tavanu u Philadelphiji
ljeti bi postalo vrlo vruće i zbog toga sam uglavnom boravio u barovima. nisam imao novca i s ono malo što mi je preostalo stavio sam mali oglas u novine i rekao da sam pisac koji traži posao... što je bila čista laž; bio sam pisac koji traži malo vremena i malo hrane i nešto novca da plati stanarinu za tavan.
nekoliko dana kasnije kad sam napokon stigao kući odnekud
vlasnica mi je rekla da me je netko tražio. i ja rekoh: to mora biti zabuna. ona je rekla: ne, bio je pisac koji je rekao da želi da mu pomogneš napisati povijesnu knjigu. oh, lijepo, rekao sam ja, znajući da imam stanarinu za još tjedan dana – mislim, u manšeti –
tako sam sjedio unaokolo pijući vino na kredit i promatrajući vruće golubove kako se pate i jebuckaju na mom krovu. navio bih radio vrlo bučno
pio vino i razmišljao kako bih napisao povijesnu knjigu zanimljivu ali istinitu. ali se nitković nije nikad vratio,
i ja sam se morao napokon pridružiti skupini željezničkih radnika koja je odlazila na Zapad i dobili smo konzerve s hranom ali ne i otvarače
i razbijali smo konzerve o sjedala i bokove vagona prašnjavih i starih sto godina hrana nije bila kuhana i voda je imala okus kao stijenj na voštanicama
i ja iskočih u hrpu šipražja negdje u Texasu
posve zelenu i s kućama lijepa izgleda u daljini našao sam park spavao cijelu noć i onda su me našli i stavili u samicu i ispitivali me o ubojstvima i pljačkama.
željeli su riješiti mnogo toga u knjigama da bi dokazali svoju djelotvornost ali ja nisam bio toliko umoran i oni su me prevezli do sljedećega velikog grada udaljena pedeset i sedam milja veći od njih dao mi je nogom u stražnjicu i oni su se odvezli. ali meni se posrećilo: dva tjedna kasnije sjedio sam u uredu gradske vijećnice napola spavajući u suncu kao velika muha na mom laktu i ona bi me ponekad odvela dolje na sastanak gradskog vijeća i ja sam vrlo svečano slušao kao da znam o čemu je riječ kao da znam kako su očišćeni fondovi glupoga grada. poslije sam otišao u postelju i probudio se sa znakovima zubi po tijelu, i rekao: Kriste, pazi, dušo! možeš me zaraziti rakom! a ja pišem novu povijest krimskog rata!
i svi su se okupili u njezinoj kući – svi kauboji, svi kauboji:
debeli, dosadni i prekriti prašinom. i svi smo se rukovali.
ja sam nosio par starih traperica, i oni rekoše oh, vi ste pisac, da?
i ja rekoh: što možeš, neki tako misle.
i neki još tako misle... drugi, naravno, još nisu došli pameti. dva tjedna nakon toga protjerali su me iz grada.

ZA PRODAVAČE MILOSRĐA
opravdano je svako je umiranje opravdano svako ubijanje svaka smrt svako odlaženje, ništa nije uzalud pa čak ni muhin vrat,
i cvijet prođe kroz redove vojske i kao hvalisavi dječačić, uspravi svoju boju.

Ja sam nju pustio.
A onda sam je godinama skupljao po svijetu u nekim drugim ženama.
Neke su se smijale kao ona, neke su govorile kao ona, neke su imale njene crte lica.
Pronašao sam njene dlanove, otkrio njene usne, dotaknuo njenu kožu, ljubio njene obraze. Sve na drugim ženama.
Sve su joj po nečemu bile nalik, čak i kad sam tražio drugačiju.
Neke su tugovale kao ona, neke su grlile kao ona, neke su imale njenu toplinu.
Pronašao sam njeno lice, udisao njen miris, primicao njeno tijelo, zaplitao prste u njenoj kosi.
Sve na drugim ženama.
Neke su voljele kao ona, neke su maštale kao ona, neke su koračale kao ona.
Pronašao sam njene oči, lice postavljao uz njen vrat, smirivao se na njenim ramenima, drhtao na njenim grudima.
Sve na drugim ženama.
Niti jedna nije bila dovoljno drugačija, niti jedna nije bila dovoljno ista.
Tako je to..
Kad ti netko nedostaje, čitav svijet se uroti da na njega liči ...

Nisam te zaboravio! A kako bih i mogao.Samo sam odabrao da ne pričam o tebi , ne spominjem te. Čuvam te kao najveće blago, skriveno u srcu.Tamo zaborav ne zalazi. Do tamo samo ja znam put. Tamo odlazim kad god te se zaželim...

Ja ne mrzim ljude, naprotiv, ali se puno bolje osjećam kad pojedine osobe nisu u blizini..

Problem sa ovim svetom je što pametni ljudi sumnjaju u sebe, a budale su pune samopouzdanja.

"Tu je negde svetlo.
Možda nije mnogo svetlosti, ali pobeđuje tamu."

Što čovjek postaje jači, to biva sve usamljeniji. Čista matematika ..

ČISTAČI
evo ih dolaze ti momci siv kamion upaljen radio njima se žuri
poprilično uzbudljivo: raskopčane košulje izvješeni trbusi
izvlače van velike kontejnere smeća guraju ih do viljuškaste dizalice i onda ih kamion uz strašnu buku podiže i melje…
morali su popuniti molbene obrasce da bi dobili te poslove oni plaćaju hipoteke na kuće i voze najnovije modele automobila opijaju se subotom uvečer
sad u losangeleskom suncu jure naprijed i natrag sa svojim kontejnerima smeća sve to smeće odlazi nekamo i oni se međusobno dovikuju
onda se svi popnu na kamion vozeći na zapad prema moru
ni jedan od njih ne zna da sam ja živ

REX DISPOSAL CO.
ULOV
sirovo, rekao je on, izvlačeći stvar iz vode, što je to? lipanjski kit upalih leđa, rekao sam ja.
ne, rekao je momak koji je stajao do nas na mulu, to je morski vjetar tapkalo pijeska.
momak koji je prolazio pokraj nas reče: to je fandango eskadrila bez pruga.
izvadili smo joj udicu i stvar se osovila i prdnula. bila je siva i prekrivena dlakom i debela i zaudarala kao stare čarape.
počela je hodati niz mulo i mi smo je slijedili. pojela je hrenovku i pecivo iz ruku neke djevojčice. onda je skočila na vrtuljak i jahala na šarcu. spala je blizu kraja i odvaljala se u pilovinu.
podigli smo je. grop, govorila je, grop. onda se ponovno vratila na mulo. dok smo hodali slijedilo nas je veliko mnoštvo.
ovo je reklamni trik, rekao je netko, to je čovjek u gumenom odijelu.
onda je, kako je hodala, počela disati vrlo teško. pala je na leđa i počela se bacakati.
netko joj je izlio kriglu piva na glavu. grop, nastavljala je, grop. onda je bila mrtva.
otkotrljali smo je do ruba mola i gurnuli natrag u vodu. gledali smo je kako tone i nestaje. bio je to lipanjski kit upalih leđa, rekao sam ja.
ne, reče drugi momak, bio je to morski vjetar tapkalo pijeska.
ne, rekao je drugi ekspert, bio je to fandango eskadrila
bez pruga.
onda smo se razišli svatko svojim putom u kolovosko poslijepodne.

OČE, KOJI SI NA NEBESIMA
i moj je otac bio praktičan čovjek. imao je ideju. vidiš, moj sinko, rekao je on, ja mogu isplatiti ovu kuću u svom životu, i onda je moja. kad umrem ostavit ću je tebi. sad ti u tvom životu možeš steći kuću i onda ćeš imati dvije kuće i ostavit ćeš te dvije kuće svom sinu, i on steče kuću u svojem životu, onda kad on umre, njegov sin shvaćam, rekao sam.
moj je otac umro pokušavajući ispiti i čašu vode. ja sam ga pokopao.
solidan lijes od mahagonija. nakon sprovoda otišao sam na konjske trke, sreo visoku plavušu. nakon utrka otišli smo u njezin apartman na večeru i med.
prodao sam njegovu kuću koji mjesec poslije. prodao sam njegov automobil i njegovo pokućstvo i razdavao sve njegove slike osim jedne i sve njegove žare za voće (pune voća ukuhana u vrućini ljeta) i predao njegova psa u štenaru.
dva puta sam imao spoj s njegovom ljubavnicom ali sam odustao ne stigavši nikamo.
prokockao sam i zapio novac. sad živim u jeftinom stanu u Hollywoodu i iznosim smeće iz zgrade da si snizim stanarinu.
moj je otac bio praktičan čovjek.
udavio se čašom vode i uštedio na bolničkim računima.

MOJ PRIJATELJ, ANDRE
taj je momak nekad predavao na Kanzaškom sveučilištu onda su ga izbacili zaposlio se u tvornici graha onda su se on i njegova žena premjestili na obalu ona se zaposlila i radila dok je on tražio glumački posao.
ja zaista želim biti glumac, rekao mi je, to je sve što želim biti. posjećivao me sa ženom. posjećivao me sam.
ulice su unaokolo pune momaka koji žele biti glumci. vidio sam ga jučer. motao je cigarete. nalio sam mu čašu bijeloga vina.
moja je žena umorna od čekanja, rekao je, podučavat ću karate. ruke su mu bile natekle od udaranja po ciglama i zidovima i vratima. pričao mi je o nekim velikim orijentalnim borcima. neki je momak bio tako dobar da je mogao okrenuti glavu za 180 stupnjeva da bi vidio tko je iza njega. to je vrlo teško izvesti, rekao je on. osim toga: teže je tući se s 4 dobro postavljena čovjeka nego s mnogo ljudi. kad ih je mnogo, smetaju jedan drugome, i dobar borac koji je snažan i spretan može izvrsno proći. neki veliki borci, rekao je on, čak uvuku svoja jaja u tijelo. to je moguće izvesti -barem donekle -jer postoje prirodne šupljine u tijelu... ako se osoviš na glavu shvatit ćeš u čemu je stvar .
nalio sam mu još malo bijelog vina. onda je otišao. znate, napisati katkad knjigu za pisaćim strojem nakon svega nije ni tako bolno.

KARIZMA
ta mi žena neprestano telefonira premda joj ja kažem da živim sa ženom koju volim.
neprestano čujem zvukove u okolišu, telefonira, mislila sam da si to ti.
ja? ja nisam bio pijan nekoliko dana.
dobro, možda nisi bio ti, ali sam osjećala kao da je netko tko mi pokušava pomoći.
možda je bio Bog. misliš li da postoji? da, On je kuka na stropu. i ja mislim slično.
uzgajam rajčice u podrumu, kaže ona. to je pametno. želim preseliti. kamo bih preselila?
sjever je samorazumljiv. na zapadu je ocean. istok je prošlost. jug je jedini smjer.
jug? da, ali ne preko granice. tamo je smrt za gringose. kako bi bilo Salinas? pita ona.
ako voliš zelenu salatu, idi u Salinas.
odjednom ona prekine razgovor. ona uvijek tako radi. i uvijek ponovno nazove za dan ili za tjedan ili za mjesec. ona će biti na mom sprovodu s rajčicama i žutim stranicama telefonske knjige naguranim u džepove napadno smeđeg kaputa na 35 stupnjeva vrućine, ja znam kako treba s gospođama.

POVUCI KONAC, LUTKA SE MIČE... svaki čovjek mora spoznati da sve ovo može vrlo brzo nestati:
mačka, žena, posao, prednja guma, postelja, zidovi, soba; sve naše potrebe uključujući ljubav, počivaju na pješčanim temeljima i bilo kakav uzrok, bez obzira kako nepovezan: smrt nekog dječaka u Hongkongu ili vijavica u Omahi... može poslužiti kao tvoja propast. sav tvoj porculan razbijen na kuhinjskom podu, ulazi tvoja djevojka,
a ti pijan stojiš usred svega toga i ona pita: bože moj, što se događa? a ti odgovaraš: ne znam, ne znam...

MOLBA DJEVICI U PROLAZU
djevojko u kratkim hlačama što grizeš nokte, miješaš stražnjicom, momci te gledaju čini se da u tebi ima više nego u Gauguinu, Brahmi ili Balzacu,
svakako više nego u lubanjama što plivaju pod našim nogama, šepireći se lomiš Eiffelov toranj,
okrećeš glave starih prodavača novina koji su spolno odavna otišli na kvasinu;
tvoje lukave besmislice, tvoj idiotski ples,
zarobljavajući, raskošan - nikada nemoj prati svoje uprljano donje rublje niti ganjati svoje ljubavi kroz uličice u susjedstvu nemoj nam upropastiti i tu stvar, nemoj se predati debljanju i premorenosti, pristajući na TV i ljigava muža; ne odriči se toga apsurdna izvlaštena migoljenja da bi subotom zalijevala travu pred kućom ne vraćaj nas Balzacu, samoispitivanju, Parizu ili vinu, ne vraćaj nas inkubaciji naših sumnji ili pamćenju migoljenja smrti, kujo, izludi nas ljubavlju i glađu, drži morske pse, krvave morske pse, daleko od srca.

OBA VIJEST
labudovi utopljeni u smrdljivoj vodi, skinite natpise, ispitajte otrove, odvojite kravu od bika, nadničare od sunca, odstranite lavandine poljupce iz moje noći, istjerajte simfonije na ulice kao prosjake, pripremite čavle,
šibajte leđa svetaca, omamite mačkama žabe i miševe, zapalite očaravajuće slike, popišajte se na svitanje, moja je ljubav mrtva.

KNJIŽEVNA RASPRAVA
Markov tvrdi da pokušavam probosti njegovu dušu ali ja bih više volio njegovu ženu.
položim noge na stolić za kavu a on kaže:
ne smeta me što stavljaš noge na stolić za kavu osim što je klimav i stvar će se svakog trena raspasti.
ostavljam noge na stoliću ali bih više volio njegovu ženu.
radije bih, kaže Markov, ugostio kopača kanala ili prodavača novina jer su oni dovoljno ljubazni
da ostanu pnstojni premda
ne razlikuju Rimbauda od otrova za štakore.
moja se prazna limenka piva kotrlja na pod. da moram umrijeti
smeta me manje nego crno pod noktom, kaže Markov, moj je dio igre da moram živjeti što bolje mogu.
grabim njegovu ženu u prolazu, i onda se njezina kanta nađe na rnorn trbuhu, a ona ima fina koljena i prsa i ja je poljubim.
nije tako loše biti star, kaže on, smirenost uđe u čovjeka, ali tu je kvaka: kako držati smirenost odvojenu od mrtvila; nikad ne gledati na mladost kao nešto bezvrijedno jer si ti star, nikad ne gledati na godine kao mudrost jer ti imaš iskustvo. čovjek može biti star i budala ima ih mnogo, čovjek može biti mlad i mudar -malo ih je. jedan –
za Boga miloga, viknuh, umukni!
on je othodao do svog štapa, uzeo ga i izišao.
povrijedio si njegove osjećaje, rekla je, on tebe smatra velikim pjesnikom.
on je presklizak za mene, rekao sam, previše mudar.
imao sam jednu od njezinih sisa vani.
bila je to čudovišno lijepa stvar.

POBUNA
razlog za pobunu bio je u tome što smo neprestano dobivali grah
a čuvar je ščepao obojena momka koji je svoj bacio na
pod i netko je dotaknuo gumb i svatko je grabio svakoga;
ja sam letvom dohvatio najboljeg prijatelja iza uha netko mi je bacio kavu u lice (ali ne smeta, ionako nije bila za piće) i ja izletih u krug i začuh pucnjavu pušaka
i činilo se da svaki zatvorenik ima nož osim mene, i sve što sam mogao bilo je da molim i bježim a bio sam bez boga i debeo od igranja pokera za cente sa sustanarom iz ćelije, i upraviteljev glas poče dopirati preko cijelog zatvora, i poslije sam čuo da je u zbrci kuhar silovao mornara,
a ja sam izgubio kremu za brijanje, kutiju pljuga i primjerak New Yorkera; ustrijeljena su također 3 čovjeka, izbodeno pola tuceta, 35 bačeno u rupu, ukinute su sve povlastice u krugu, pritisak razdražljiv kao losangeleski vlasnici kladionica, ugašen zatvorski radio, pravi spokoj, posjetitelji poslani kućama, ali sljedećeg jutra ipak smo dobili poštu pismo iz St. Louisa:
Dragi Charles, žao mi je da si u zatvoru, ali ti ne možeš kršiti zakon, unutra se nalazio prignječeni karanfil, parfemski miris, miraž izvana, poljupci i gaćice, smijeh i pivo, i te večeri za objed ponovno su nas odmarširali natrag na grah.

POTPUNO ŽUTO CVIJEĆE
kroz venecijanske zastore vidio sam debela čovjeka u smeđu kaputu (s glavom koju mogu opisati samo kao vrstu zagorjele slastice) kako izvlači lijes iz kola: bio je siv kao bojni brod s potpuno žutim cvijećem. stavili su ga na kolica skrivena grimiznom draperijom žene koračali su za njega uza strminu... i! odvratan-uzbunjen-užasan-skret-sjajan-tren svršetka svijeta! gotovo ga izgubili, jednom mogao sam vidjeti kako se tijelo kotrlja kao slobodna kocka u izgubljenoj igri - ruke kao razmahane vjetrenjače i noge koje napucavaju nogometne lopte jeseni.
uspjeli su ga ugurati u crkvu a ja sam ostao vani otvarajući svoju pamet živu sunčanu svjetlu.
u sobi sa mnom ona je pjevala i kovrčala svoju dugačku zlatnu kosu. (to je istina, Arturo, i to je ono što stvar čini tako jednostavnom.)
»Upravo sam ih vidio kako unose tijelo«, urešeno ću ja njoj. jesen je, stabla, telefonske žice,
a ona pjeva neku pjesmu koju ne mogu razumjeti, neku Svečanu Misu Života.
ona je i dalje pjevala ali ja sam želio umrijeti želio sam žuto cvijeće kao njezine zlatne vlasi želio sam žuto pjevanje i sunce. to je istina, i to je ono što stvar čini čudnom: htio sam biti otvoren i razmršen, i odbačen.

PROLJETNI LABUD
labudovi također umiru u proljeće i vidjeh ga kako pluta mrtav u nedjelju postrance kružeći u struji i ja otidoh do rotunde a iznad mene kružahu bogovi u kolima psi, žene, i smrt je poput miša
-trčala niz moj grkljan, i začuh kako svijet dolazi sa svojim vrećicama za piknik i smijeh, i ja se osjetih krivim zbog labuda kao da je smrt stvar stida i kao budala otidoh i ostavih im svoga lijepog labuda.

NAČIN NA KOJI ĆE SE TO ZBITI U ZATVORU LIJEPIH MLADIH ŽENA –
umrijeti s čizmama na nogama dok pišeš poeziju nije tako slavno kao projahati na konju niz Broadway sa šipkom dinamita u zubima, ali nije također ni zbrajanje totalne sume svih planeta imenovanih ili vidljivih čovjeku, a konj je bio siv, čovjekovo je ime bilo Sanchez ili Kandinsky, bilo je 27 stupnjeva i djeca su ustrajno vikala, svinjo svinjo mi smo umorni otpuhni nas u pakao.

MORSKI PSI
morski psi kucaju na moja vrata i ulaze i traže usluge; kako samo dašću na mojim stolcima gledajući okolo po sobi, i onda zahtijevaju djela: vatru, zrak, novac, ma šta što mogu dobiti pivo, cigarete, poludolare, dolare, petice, deset centi, sve to kao da je moje preživljavanje osigurano, kao da je moje vrijeme ništa a njihova nazočnost ima vrijednost.
u redu, mi svi, zacijelo, imamo svoje morske pse, i postoji samo jedan način da ih se riješimo prije nego što nas istroše i odgrickaju u smrt prestanimo ih hraniti; naći će drugu meku; vi ste ih tovili posljednjih tucet puta sad ih pustite u more.

HOMIĆ, HOMIĆ, HOMIĆ on je pisao: ti si budala bez osjećaja za humor, samo sam se šalio kad sam rekao da se D.
pridružuje Legiji stranaca, a D. je homić upravo toliko koliko i Winston Churchill.
hm, mislio sam ja, ja sam u dodiru s najvećim mozgovima svoga naraštaja. lukavo! Winnie je mrtav i prema tome ne može biti homić.
pismo je nastavljalo: vi ste kalifornijski momci homo-sretni, sve što vi radite jest da sjedite unaokolo i razmišljate o homićima. bez obzira na to poslat ću ti proturatne materijale koje smo napisali ja i drugi, premda sumnjam da će zaustaviti rat.
prije deset godina poslao mi je fotografiju na kojoj su D. i on na nekom pikniku.
D. je bio u odori Legije stranaca, vidjela se boca vina, i stol s jednom krivom nogom.
razmišljao sam o tome deset godina i onda odgovorio:
nemam ništa protiv dvojice Ijudi koji spavaju zajedno
tako dugo dok ja nisam jedan od te dvojice ljudi.
nisam ukazao na to koji je od njih bio homić.
kako bilo, danas sam dobio proturatne materijale u pošti, i on je u pravu: neće zaustaviti rat ni bilo što drugo.

IVAN GROZNI
nailazio je na poteškoće bilo pri stajanju bilo prigibanju
bio je debeo s velikim očima i niskim čelom trajno se smiješio s obzirom na obješenu čeljust
u trenutku bijesa ubio je šakama najstarijeg sina
izgledao je kao da mu je neugodno navršivši 40. godinu života
istaknuo se naprednošću
i
u kasapljenju
umro je 1584. star 54 godine, težak 209 funti
prošlog su ljeta iznijeli njegov kostur iz Arhangelske crkve u Kremlju da bi napravili poprsje naravne veličine
sad je gotovo dovršen i izgleda kao vozač autobusa 20. stoljeća.