Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

JEDNA NOĆ DESPOTA ĐURĐA BRANKOVIĆA

(Smederevo. Noć. Sam despot sjedi u svojoj sobi)

Umorne oči moje ne sklapa pokoj sveti,
Ranjena duša moja od crnih dršće slika:
Kô oblak burom gonjen, zloslutna misô leti
Po zemlji roda moga, po zemlji mučenika.

Kroz fijuk notnjeg vjetra ja čujem kako kosti
Srbalja mojih pršte u žvalji zmije gladne;
Uzalud boga molim da jadnom Srbu prosti
I s mučenika digne taj pokrov noći hladne.

O Nemanjići hrabri, neokaljana krvi,
Čija se slava vije na strunama guslara,
Vaše se pokoljenje u tužni raspad mrvi,
A manastire vaše nesita ruka hara.

Pod njihovijem svodom ledena samrt bludi,
Da zbriše sveti spomen vaših božanskih djela;
Iz okovanih grla zalud se kletva budi -
Daleko u noć crnu zastala zora bijela...



(Napolju se čuje grmljavina i vjetar)


Kô da i nebo sprema, u riku groma plamna,
Silu osvete strašne svrh jadne zemlje ove!
Čuj kako gore ječe, dršću nebesa tamna,
I gladni gavran grakće i traži žrtve nove.

O, plamti, munjo, plamti! Porazni grome, tresi,
Tresi, gruhaj i lomi krvave gore moje,
Al' srpsku misô neće srušit adski bijesi,
Srbin će voljno pregnut za sreću zemlje svoje!

Al' gdje je sreća naša? O, Srbin sreće nema,
Zaludu lavskom snagom u smrtnu borbu kreće,
Kad hladna sudba uvijek nemilost grdnu sprema,
I na put slave naše bezdani ponor meće.

Nesrećni, jadni Đurđe, kako je teška kruna
Na glavi tvojoj! Teška kô onaj oblak mutni!
Tvoja je dijadema oštroga trnja puna,
Kô što je zemlja ova prepuna rana ljuti'.

Na svakoj tvojoj stazi crni te udes sreta...
O, umri, grešni starče, kad s tobom sreće nije!
Možda sa grobom tvojim sinuće zora sveta,
Na čelo srpske majke da zlatne vijence svije.



U Mostaru, 16. oktobra 1895.