Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

31.
To misli Harold, u oči te žene
     Dok gleda i bez želje sjaj im sreće,
     U njemu samo divljenje se prene:
     Ljubav ne želi, al ta blizu lijeće,
     Zna da taj vjernik bit će njen i neće,
     I da je davno obožavat presta,
     Pa strijelu više u grud mu ne meće:
     Zalud ga tjera sad da ljubi smjesta,
Dobro zna mali Bog da drevna vlast mu nesta.

32.
Florenci lijepoj stvarno, čudom pravim,
     Taj što za svim još uzdisat zna, vèle,
     Opre se, tvrd za sjaj u njenim plavim
     Očima što ih strepeć svi srest žele,
     Tu nadu, kob, tu kaznu koju dijele;
     Sve što od roblja traže lijepe zjene:
     Čudi se ona kako nisu splele
     Mládca zelèna tako čari njene,
Što, premda namršte ih, rijetko ljute žene.

33.
O tom je hladnom srcu znala malo,
     Kog šutnja skriva ili ponos steže,
     Što je zavodit vrlo dobro znalo
     I nadaleko bacat svoje mreže;
     Ono od podle potjere ne prêže
     Dokle god plijen je vrijedan lova bio:
     Al Haroldu to bješe sad sve teže;
     I da je ludo pogled taj plav snio,
U družbu ljubavnika plačnih ne bi htio.

34.
Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
     Tko s uzdahom steć želi ljubav njenu;
     Zar mari ta za srce kog zalúdi?
     Obaspi hvalom svog idola zjenu;
     Ne preponizno, jer će u tom trenu
     Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
     Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
     Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

Nezasit i genijalan.

Kada čovek pomisli na velikog pesnika, pogotovo iz zlatne romantičarske ere, mora da mu na pamet padne ime Džordža Gordona Bajrona. I naravno, kao mnogi njegovi savremenici i umetnici, bio je prilično perverzan.

Lord Bajron, plemić i pesnik, rođen je 22. januara 1788 u Londonu, i bio je vodeća figura romantizma. Putovao je mnogo, po celoj Evropi. Grci su ga proglasili za narodnog heroja, jer se borio na njihovoj strani protiv Turaka, u ratu na nezavisnost od Otomanskog carstva. Poznato je da je bio hrom, zbog čega je mnogo patio, i zato je celog života pokušavao da se dokaže na fizičkom planu - bio je sjajan plivač, bokser i jahač.

Iako iz siromašne plemićke porodice, ipak je nasledio jedan zamak i dobio titulu lorda, koju je uglavnom koristio da bi organizovao žurke koje su se obično pretvarale u prave orgije.

To bi mu možda engleska javnost i oprostila, ali ne i greh incesta. Bajron je relativno kasno upoznao svoju sestru po ocu, Ogastu. Bili su praktično stranci, a vremenom su počeli da se druže i među njima se rodila ljubav. Iako nikada nije dokazano, dok je bio na jednom putovanju, vest o seksu sa polusestrom se proširio Engleskom. Sumnjalo se da je Ogastina ćerka Medora Bajronovo dete.

Zbog veze sa sestrom Ogastom, ali i zbog niza, moderno rečeno seks skandala sa raznim ženama, Lord Bajron se razveo od supruge Anabele, bogate naslednice. Kada mu se sve skupilo, Bajron je napustio Englesku i zakleo se da se više nikada neće vratiti.

Posle putovanja po Švajcarskoj i Italiji, pesnik je stigao u Grčku, koja se borila za slobodu protiv Turaka. Bajron je prikupljao novac za borbu protiv vekovnog okupatora, a zbog toga je prodao i svoj zamak u Škotskoj i delio pare šakom i kapom. Iako se borio na strani Grka, veliki Bajron je usvojio devetogodišnju devojčicu, Turkinju, čije roditelje su ubili Grci.

Tog 15. februara 1824, Bajron je planirao da sa svojim grčkim saborcima napadne tursko utvrđenje u Korintskom zalivu. Međutim, pred sam napad, pesnik je dobio groznicu. Iako se delimično oporavio, zdravlje ga je služilo samo do 24. aprila, kada je umro. Istoričari procenjuju da su nestručni lekari koji su ga lečili izazvali sepsu. Imao je 36 godina.

Pričalo se da bi Bajron postao kralj Grčke da je poživeo i doživeo pobedu nad Turcima. Ipak, Bajron nikada nije učestvovao u borbama, nego je pomagao Grcima isključivo novcem i humanitarnim radom.

Sahranjen je u rodnoj Engleskoj, iako to nije bila njegova poslednja želja. U svakom pogledu, Bajron je bio romantični heroj, i živeo je za svoju umetnost. Kao takav imao je i izrazit seksualni apetit - objašnjavao je da mu je seks potreban da bio pisao. Samo i jednoj godini, tokom boravka u veneciji, spavao je sa 20 muškaraca i žena. Za uspomenu, makazama bi odsecao malo njihovih stidnih dlaka, koje je čuvao u posebnim kovertama, na kojima je pisalo ime ljubavnice (ili ljubavnika).  Iz različitih veza, imao je tri ćerke.
(izvor, sd.rs)

35.
To star je nauk; dokaz mu je Vrijeme,
     Tko najbolje to zna, taj više žali;
     Kad sve se stekne za čim žudnje streme,
     Za takvu cijenu dobitak je mali:
     Čast izgubljena, mladost i duh scvali,
     To je tvoj plod, ti sretna Strasti! to je!
     Ako se mladoj nadi krilo spali,
     Dokraja ipak rane joj se gnjoje
I ne liječe se kada ljubav prôđe svoje.

36.
Bjež! ne daj mi u mojoj pjesmi dužit
     Jer nam je kroz planine mnoge hodit,
     Uz mnoga razna žala jedrom kružit
     Kud će nas Tuga a ne Mašta vodit —
     U zemlje što ih smrtna glava rodit
     Ne može nit u mislima ih kriti;
     Nit će se u Utòpiji[32] dogodit,
     Gdje uče što je čovjek, što će biti;
Ako se učit dâ taj pokvarenjak siti.

37.
Priroda mila još je mati nježna
     Iako vječno mijenja lik svoj blag,
     Ja sin njen pit iz njedra bih joj snježna,
     Sin, kog ne odbi, al ne posve drag.
     Najdraži njen mi divlji lik je drag
     Kad svu glatkoću staze njene stresu:
     Da i noć gledah njenog smiješka trag,
     Što srele samo moje zjene jesu,
Tražih je još i voljeh još više u bijesu.

38.
Albanska zemljo! gdje Iskander[33] granu,
     Putokaz mudrih, uzor mladih sviju,
     I imenjak mu[34] pred kim često panu
     Dušman, i djela viteška mu siju:
     Albanska zemljo! dadiljo gdje zriju
     Ti divlji ljudi! da te gledam daj!
     Križ pada, tu minareti se viju,
     Blijed polumjesec u dol baca sjaj
Na grad gdje, oko svakog, čempresov je gaj.

39.
Childe Harold jedreć pusto mjesto[35] minu
     Penelopa[36] gdje gledala je more;
     I ugleda, zbjeg ljubavi, planìnu,
     Lezboski onaj grob o kom još zbore.
     O tamna Sappho![37] grudi tê što gore
     Vječitim plamom zar neće stih spasit?
     Zar mru i ti što život vječni tvore?
     Ako li liru može on ukrasit,
Taj jedini Raj gdje se Čovjek može skrasit.

40.
Jesenja nježna grčka bješe noć,
     Rt Leucadski[38] zre Childe iz dalèka;
     Žuđen kraj što ga ne bi htio proć:
     Ratova prošlih tu ga prizor čeka,
     Actium, Lepant, Trafalgar;[39] on prijeka
     Srca to gleda neganut jer nije
     (Neslavna njega rodi zvijezda neka)
     Volio rat ni boj gdje krv se lije,
Već mrzio je zanat hrabrog kôm se smije.

41.
Ali kad spazi večernjicu zvijezdu
     Iznad te bolne leukadske stijene,[40]
     Pozdravi ljubav u tom zadnjem gnijezdu,
     U njem se, vidje, nešto čudno prene:
     I dok brod gordi klizi ispod sjene
     Planine drevne i visoke one,
     Gleda on vale što se sjetno pjene
     I, kao uvijek, sav u misli tone,
Blaže mu bjehu oči, čelo blijedo klone.

42.
Dan sviće: mrka brada Albanije,
     Vrh Pind[41] i stijene Sulija[42] s njim, smeđe,
     Napol u magli što ih snijegom mije,
     U nizu, rujne ili nešto bljeđe
     Niču; i oblak otkriva, kad prijeđe,
     Boravište gorštaci gdje se kriju;
     Tu luta vuk i orlu tu su međe,
     Ptica, zvijer, ljudi divlji tu se viju,
Oluje kupe se i svù godinu biju.

43.
Sad Harold sam se napokon tu náđe,
     Kršćanskom svijetu kaza dugi zbogom;
     Drznu se tad i u kraj neznan záđe
     Kom dive se, gdje nitko nè bi nogom:
     Hrabro kob čeka, s potrebom ne mnogom;
     Ne plaši ga pogíbelj nit je želi:
     Prizor bje nov unátoč vidu strogom;
     To stvori slađim beskrajni put cijeli,
Podnošljiv zimski vjetar i žar ljetni vreli.

44.
Tu crven križ, jer još mu tu je trag,
     I tužno mu se òbrezani ruga,
     Ne zna za ponos svoj, svećenstvu drag;
     Tu prezren je i pop i vjernik sluga.
     Zlo Praznovjerje! maska ta, il druga,
     Idol, križ, djeva, prorok, mjesec mlad,
     Svejedno koji simbol iz tog kruga,
     Dobit je za svećenstvo, svijetu jad!
Tko zlato vjere zna od troske lučit sad?

45.
Ambracije,[43] gle, zaliv gdje smrt snađe
     Jedan svijet cijeli, jedne žene ràdi
     Ljupke i krhke![44] U boj dvojben lađe
     Azijski králji[45] i vođ rimski mladi
     Vodiše tu u smak, kad strast ih svadi:
     I Cezara se drugog trofej[46] može
     Tu vidjet, mrtav ko dlan što ga zgradi:
     Anarhi carski što bol ljudsku množe!
Da stječu svijet i gube, što im daješ, Bože?

46.
S granica mrkih ove zemlje tmasne
     Pa sve do usred Ilirije stane
     Harold planìne mnoge gazit krasne,
     Kroz krajeve za povijest jedva znane;
     Atika tako prekrasne poljàne
     Nema; nit hvalit divne Tempe[47] smiju
     Ljepotom se; i sâm se Parnas zgrane,
     Premda je svet i drevniji od sviju,
Zbog mjesta što ih šture obale te kriju.

47.
Ahèruzijsku vodu[48] i Pind próđe,
     Ostavi glavni grad tê zemlje, tada
     Dalje na svoje putovanje póđe
     K albanskom silnom vođi[49] čija vláda
     Bezakonja je zakon; jer on svlada
     Krvavom rukom puk taj burni, smjeli;
     Poneka četa tu i tamo pada
     Preziruć vlast mu, s brda svojih, strijeli
I prkosi, bez zlata predat se ne želi.

48.
Monaška Zica![50] tu iz tvoje sjene
     Tlo omiljeno sveto! s tvoga čela,
     Okolo, gore, dolje, kud se krene
     Čarobno sve je, dúga svud je sjela!
     Svuda su hridi, šume, gore, vrela
     I svod nàjplavlji što taj sklad ne gûši:
     Podalje huči bujica što bijela
     Kazuje da slap moćan tu se ruši
Kroz stijene, koji strah i spokoj pruža duši.

49.
Sred gaja, koji brijeg taj kitnjast kruni,
     Koji, da nisu još više planìne
     Okò njeg, lanac taj što vidik puni,
     Ponòsit bi se mogo zbog visine,
     Manastir s visa bijelim zidom sine:
     Kaluđer živi tu, ni grub za gosta,
     Ni škrta srca; svatko tko tud mine
     Dobro je došo; tu će ostat dosta
Ako mu draga čista, priroda prosta.

50.
Za najvrućih tu dana mir nek nađe,
     Tu stara stabla šire sjene svježe;
     Tu će mu vjetar hladit grud još slađe,
     S neba će samog disat lahor: leže
     Duge ravnice dolje — oh! dok seže
     Oko, nek pije slast; jer tu ne siječe
     Ognjena zraka, bolesti sve bježe;
     Tu poklonik nek legne, nek mu teče
Odmornom, dok ih gleda, jutro, podne, veče.

51.
Mračan i golem, pred očima bljesnu
     Amfiteátar vulkanski tu tada,
     Himarske Alpe, s lijeva pa na desnu:
     Pod njim dol leži živahan pun sklada;
     Drveće šumi, jele, vode, stada
     Pasu; tu crni Aheront se vije!
     Posvećen smrti nekad. Ako Hada[51]
     Ovo je slika, Pluto,[52] nek se skrije
Elizij[53] tvoj, jer meni potreban tu nije.

52.
Ne kvare gradske kule pogled tamo;
     Janine nema, premda blizu čeka,
     Skrivèna brdom: ljúdi malo samo
     Tu je, seoce, koliba dalèka:
     Ali, uz svaki ponor koza neka
     Brsti; za stado rasuto se brine
     Pastirčić s bijelom strukom, hoda mèka
     Gazi i gleda odòzgo s visìne,
Ili u spilji čuči dok brz pljusak mine.

53.
Dodona![54] gdje je onaj gaj tvoj drevni,
     Proročko vrelo, proročište slavno?
     Gdje je dol gdje se čuo Zeus gnjevni?
     Gdje Gromovnika svetište je davno?
     Sve zaborav je, sve — zar čovjek javno
     Žali svoj život što bježi, i jada?
     Stoj, ludo! primi kob bogova spravno:
     Zar mramor bi i hrast nadživjet sada?
Kad narod, svijet i jezik pod udarcem pada!

54.
Epir se gubi, gore sve su niže;
     Uperen stalno uvis pogled može
     Počinut u dolìni toj gdje stiže,
     Gdje Proljeće zelenilom sve prože:
     Čak i tu divni prizori se množe,
     Gdje izlijeva se neka rijeka živa
     I šume uz nju krošnjama se glože,
     Dok sjena im u bistroj vodi pliva,
Ili na mjesečini ponoćni san sniva.

55.
Sunce za silni Tomerit[55] tek pade,
     Dok divlji nagli Laos[56] s rikom slazi;
     Noćna se sjena već prikradat stade,
     Kad, iduć stazom obalom što plazi,
     Minarete ko meteore spazi
     U Tepeleniju[57] Childe Harold, bijele,
     Čiji zid gleda vodu; dok im gazi,
     Glasove začu on ratničke smjele
Što s vjetrom rastu iznad te doline cijele.

56.
On tihu kulu gdje je harem próđe
     I kroz lûk vrata širokih proslijedi,
     Te razgleda stan ovog silnog vođe,
     Gdje priča sve koliko moć mu vrijedi.
     Despot u čudnoj raskoši tu sjedi
     Dok žurba silna traje cijelog dana,
     Čeka rob, eunuh, vojnik, svetac blijedi;
     Iznutra dvor a tvrđava izvàna:
Izgleda da tu stižu ljudi sa svih strana.

57.
Spreman, bogàto osedlan, red konja
     Stoji i ratne opreme, i frk
     Glasan se čuje kroz dvorišta donja;
     Gore, svijet čudan hodnik krasi mrk;
     Kroz vrata često ždrijepca svog u trk
     Protjera Tatar pod čalmom što sijeva;
     Tu Turčin, Crnac, Albanac i Grk
     Kupe se, vlada svud šarèna vreva,
Dok ratni bubanj muklo ne javi kraj dneva.