Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

25.
Pogodba je patuljast demon, pisan
     Da viteze u MSans-serifvi[32] smuti,
     Razbor (ako ga bješe) tu je zbrisan,
     Nacije radost zahvati mrak ljuti.
     Pobjedno perje Ludost na tle sputi,
     Diplomat steče što nije rat grubi:
     Ovakav vođa zalud lovor sluti!
     Joj pobjedniku, svladani ne gubi
Jer s tlom luzitanskim se spriječen trijumf sljubi!

26.
Otkad se onaj ratni sinod zbio,
     Ime ti, Sintra, Britaniju jadi,[33]
     Kad bi se sramit znali zbog njeg, bio
     Sram oblio bi sve one na vladi.
     Što o tom reći naraštaj će mladi!
     Zar neće rod nam smijat se, i drugi,
     Kad vide borce izdane tog radi,
     Pobjednici tu sad su sluga slugi,
Tu gdje će Rug još dugo upirat prst dugi!

27.
Mišljaše tako Childe dok kroz planine
     Usamljeničkim svojim hodom bludi:
     Vidik bje lijep, al misao mu sine
     Da ode, poput laste za tim žudi:
     Premda je tu naučio da sudi,
     Utonu u razmišljanja on tada;
     Um razboriti poče da mu kudi
     Svu rânu mladost kojom hir tek vlada;
Dok gleda zbilju, oči tamne mu od jada.

28.
Na konja! konja! dosta je već, dosta
     Tog mirnog mjesta, premda duh mu blâži:
     Odbaciv sjetu, opet oran posta,
     Al kurva ga ni čaša sad ne drâži.
     Naprijed hita besciljno da traži
     Počinka, sit tog lutanja i stanja;
     Prizora mnogo mora srest dok staži
     U sebi žarku žeđ za putovanja,
Il grud će smirit ili iskustvom steć znanja.

29.
Ipak to Mafra[34] odgodi za tren,
     Kraljice jadne[35] luzitanske stan;
     Tu skupa bjehu crkva i dvor njen,
     Misa i gozba skupa svaki dan;
     Plemstvo i fratri — sitan svijet i stran!
     Al Babilonske bludnice[36] tu zato
     Dvor, gdje se bljeskom razmeće, bje zdan,
     Da svijet svu krv zaboravi i nà to
Poljubi Sjaj što zločin odijeva u zlato.

30.
Niz polja puna voća, preko gora
     (Oh, slobodan puk kad bi znale rodit!),
     Gdje radošću se oko punit mora,
     Harold kroz mnoga mjesta poče hodit.
     Nek lijeni misle da je ludo vodit
     Tu trku, naslon svoj napustit čak,
     Taj mučni put, te milje sve prebrodit,
     Oh! tu planinski ugodni je zrak
I čar što ga upoznat neće Život Lak.

31.
Pustija brda pomalo se jave
     I manje bujne udoline tada;
     Na obzorju se duge ravni plave!
     U beskraj, sve dok pogled oka pada,
     Španjolska leži gdje pastiri stada
     Pasu i kupac zna ta runa meka —
     Al pastir janjce mora branit sada:
     Jer i tu evo dušmanina prijeka,
I svak sve mora branit, il ga Ropstvo čeka.

32.
S Luzitanijom sestra gdje se sreće,
     Zar protivna dva carstva međa dijeli?
     Tu, kraljica gdje kivna k drugoj kreće,
     Zar moćni tok svoj Tajo stavit želi?
     Zar mrkih Sierra splet se diže cijeli?
     Ili zid kakav u Kini se vije? —
     Ni visok zid, ni rijeka što se bijeli,
     Ni strašna hrid, ni splet planinski nije
Ko ta hrid Španjolsku što dijeli òd Galije.

33.
Međù njima tek srebrn potok teče
     I jedva ima neko ime svoje,
     Suprotne premda kraljevine siječe.
     Nagnuti na štap tu pastiri stoje
     I valove što mreškaju se broje,
     Što dijele ljuta protivnika dva;
     Seljáka nema tu, gord plemić to je:
     Španjolac dobro razlikovat zna
Sebe i Luzitance, roblje nà dnu dna.

34.
Granica prije neg se prođe tâ,
     Tu Guadiana[37] valja tmaste vale
     Bučna, široka, snažna, tamna sva,
     Takvu je od davnina pjesme hvale.
     Viteza nekad tu su čete stale
     I maurske u punom sjaju svome:
     Stale su tu u trku, tu su pale;
     Kršćanske kreste i turbani k tome
Na krvavoj toj vodi gdje se vojske lome.

35.
Španjolska lijepa, pustolovna, gorda!
     Gdje je stijeg što ga Pelagije[38] vije
     Kad Cavin[39] otac-izdajnik, i horda
     Tu dóđe gotsku krv da tlo im pije?
     Gdje krvava je zastava od prije
     Sinova tvojih, pobjednička tada,
     Kad izgnaše pljačkaše, gdje se krije?
     Križ crven bljesnu, polumjesec pada[40]
Dok Afrikom krik žéna maurskih svud vlada.

36.
U pjesmi slavna djela zar ne zvone?
     Ah! takva, vaj! junaka sudba prati!
     Kad granit puca i kad spomen tone
     Tužni pjev pučki trajnost će mu dati.
     Ponose! pogleda s neba dolje svrati,
     Gle kako Moćni usred pjesme stoje!
     Zar Stih će, Stup, il Plam te čuvat znati?
     Il štovat moraš prost glas što te poje,
Kad Laska s kojom spiš i Povijest zlo ti kroje?

37.
Na noge, djeco Španjolske! Svi! Spravno!
     Vitezi, drevna božica[41] vas kliče
     Al žedno koplje ne nosi, ko dávno,
     Nit bojnim perom u nebu sad miče:
     Sada u dimu žarkih munja riče
     I gromko zbori kroz stroj koji bije:[42]
     "Preni se! ustaj!" — svakim pucnjem viče.
     Reci, zar glas joj jak ko nekad nije
Kad se Andaluzijom poj njen čuo prije.

38.
Hej! ne čuješ li kopita tih bat
     I bitke jek na proplanku što vlada?
     Zar ne vidiš kog sablja poče klat,
     Ne spasavaš li brata koji strada
     Od tirana i slugu mu? Plam pada,
     Smrtni plam s neba: — ruši se na stijenje
     I kazuje da tìsući smrt zada;
     Na sumpornom šilòku smrt se penje,
Krvav Boj drobi nogom sve, i narod stenje.

39.
Gle! kako navrh planine Div stoji
     Na suncu mu se krvav sjaji pramen
     I smrtni snop iz ruku mu se roji,
     Gdje pogled baci spali sve, tlo, kamen;
     Nemiran tutnji, čas tih a čas plamen
     Rigajuć opet — uz željeznu nogu
     Razaranje mu čuči, toga znamen;
     Tri naroda su jutros tu da mogu
Najslađu stvar mu prolit pred oltar, krv mnogu.

40.
To sjajno okom vidjeti je, Bože!
     (Za onog kome drug ni brat tu nije)
     Tê navezène rupce što se glože,
     Oružje razno što u zraku sije!
     Te ratne pse što žele da što prije
     Jurnu na plijen i keseć zube laju!
     Svi trče, malo njih cilj čekat smije;
     Nagradu prvu Grobu uvijek daju,
A Smrt im ni za šalu ne zna broj na kraju.

41.
Tri vojske žrtvu tu su dati spravne;
     Molitva na tri jezika se zbori;
     U zraku lebde zastave tri slavne;
     "Pobjeda", "France", "Spain", "Albion" se ori!
     Saveznik, dušman, žrtva, da se bori
     Za sve, a uvijek zaludan boj bude,
     Tu je — ko da ih doma smrt ne mori
     Biti plijen vrani Talavere[43] žúde,
I gnoj tom polju gdje se, da ga steknu, trude.

42.
Tu gnjit će — lude Ambicije slavne!
     Jest, Slava kiti tlo što prah im krije!
     Sofizam[44] prazni! sprave to su davne,
     Slomljeni alat, što ih tiran sije
     Bez broja, put kad svoj popločat htije
     Srcima ljudskim — zašto? — za san prosti.
     Obujmit zar će to zbog čeg se bije?
     Il nazvat svojim ped tla gdje se gòsti,
Osim tog gdje na kraju past će, kost do kosti?

43.
Oh, Albuera![45] slavno polje jada!
     Dok niza te na konju Putnik hiti,
     Tko bi naslutit mogo da tu tada
     Protivnici će zajedno krv liti!
     Mir mrtvim! Kad bi nagrađeni biti
     Svi mogli suzom slave trajna glasa!
     Dok drugi dođu gdje su pali i ti,
     Tvoje će ime izgovarat masa
I sjat će ti u pjesmi slaboj, kratka časa.

44.
O ratnicima dosta! Nek životom
     Igraju se i daju ga za slavu:
     Slavu što neće ih oživjet pòtom,
     Premda. za jednog mnogo njih dâ glavu.
     Tužno je nijekat namjeru im zdravu,
     Tih plaćenika za dom što se bore
     I mru, a živi bili bi za pravu
     Bruku; u svađi stradali il, gore,
Kao pljačkaši divlji što u mraku mòre.

45.
Brzo se Harold na svoj pust put spremi
     K Sevilli gordoj koja još ne pade:
     Još slobodna — plijen kojem pljačkaš stremi!
     Brzo se, brzo, k njoj Osvajač kráde
     Da nogom sažga njene lijepe zgrade.
     Tren neizbježan! Zalud kob je gnati
     Tamo gdje Očaj koti svoje mlade,
     Inače još bi Tir[46] i Troja stâti
Mogli, i cvast Vrlina svud, a zločin spati.

46.
Svak nesvjestan sudbine što im prijeti
     Tu pjeva, slavi, banči kao lud;
     U zabavama čudnim vrijeme leti,
     Zbog rana zemlje nc plače tu grud;
     Ne ječi Bojni zov već Ljubav svud
     S rebekom[47] zvoni; Ludost vjernim vlada;
     Mladook tu u ponoć šeta Blud;
     Okružen tihim zlima Glavnog grada
Najgori Porok steže taj zid koji pada.

47.
Ne radi tako seljak — on i žena
     Ne skidaju svoj pogled teški, gléde
     Ne gori li im vinograd tog trena
     Opustošen sav od rata i bijede.
     Kastanjete, kad granu prve blijede
     Zvijezde, fandango[48] ne svira sad spretni:
     Ah, monarsi! da tû vam radost htjede
     Tko otkrit, ne bi bili tako sjetni;
Bubanj bi zaspo tad i ljudi bili sretni!

48.
Kakvu sad pjesmu strasni mazgar poje?
     Romancu, ljubav, molbu zar je čut,
     Ko nekad kad bi putovanje svoje
     Kratio zvekćuć zvoncima uz put?
     Ne! sad on "Viva el rey!"[49] pjeva, krut
     Zastajuć tek Godoya[50] da bi kleo,
     Rogonju Karla i dan onaj ljut
     Kada taj mladić Kraljicu je sreo,
Kad s krvavim Izdajstvom taj se preljub spleo.

49.
Ravnica, gdje dalèko kao kruna
     Hrid je i kula maurska se bijeli,
     Od kopita je konjskih râna puna;
     I trava vatrom spržena tu veli
     Da dušman svu Andàluziju preli:
     Tu bješe logor, vojska, plam je sjao,
     Na zmajsko gnijezdo išo seljak smjeli;
     Još gordo bi ga on pokazat znao;
I vrh što često bješe uzet, pa bi pao.

50.
I koga god tu putem sretneš, toga
     Kokarda[51] krasi crvena na glavi,
     Znak, kòga izbjeć a pozdravit kòga.
     Jao tom što se bez nje vani javi
     I ná se taj znak vjernosti ne stavi:
     Oštar je nož i iznenada bije;
     Ljuto bi Gal se pokajo u stravi
     Da nož pod plaštem skriven preslab nije
Za sablju i za dim iz topa što se vije.

51.
Na svakoj kosi visoke Morene[52]
     Baterija po jedna stoji ljuta;
     I kud god smrtno oko pogled skrene,
     Brdski top, dio razrušena puta,
     Oštrice kolja, rov gdje voda pluta,
     Smještene čete, straža koja bdije,
     Skladište što ga skriva stijena kruta,
     Slamnata streha koja konje krije,
Tanadi hrpa, fitilj koji svud se sije.

52.
Slute što ima bit: — al taj što zna
     Despote srušit i u prah ih dat,
     Zastade za tren prije neg znak dâ;
     Udostoja se za trenutak stat:
     Čete mu tuda put će probit znat;
     Zapad Bič svjetski[53] mora priznat sad.
     Španjolska! tužan to će biti sat,
     Lešinar galski[54] kad zasiti glad,
Dok gledaš kako djeca hrle ti u Had.

53.
Zašto da mru? ti mladi, gordi, smjeli,
     Da veće carstvo Vođi silnom grade?
     Zar korak grob od predaje ne dijeli?
     Španjolske pad i nož što mahat stade?
     Zar Sila koju štuje on zna jade
     Otklonit im, zar molbu čuje bar?
     Zar zaludne su sve te prsi mlade?
     I savjet mudar, rodoljubni Žar,
Čelično srce, Hrabrost, Veterana mar?