Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

10.
Pusti da sjednem na taj kamen prag
     Mramorna stupa tog još čvrsto zdána;
     Saturnov sine![10] tu bje tron tvoj drag:
     Jači od sviju! Daj da s ovih strana
     Otkrijem skritu velebnost tvog stana.
     Ne mògu: neće vratit Mašte oči
     Ono što Vrijeme zbrisa jednog dana.
     Ipak tu svaki gord stup uzdah toči;
Neganut Turčin sjedi, pjevajuć Grk kroči.

11.
Al tko je od pljačkáša svih tvog hrama,
     Gdje Palada još bdije, otet smio
     Zadnje ostatke vlasti joj, bez srama;
     Tko najgori je, zadnji tat to bio?
     Kaledonijo![11] to bje sin tvoj mio![12]
     Engleska! volim da tvoj nije: stoga
     Čuvaj tlo gdje je duh slobode bdio;
     Premda oskvrnut svetišta znaš mnoga
I vuć' ih dugo preko mora nèsklonoga.

12.
Al moderni se Pikt[13] tim nisko hvali,
     Rušeć što Turčin, Got[14] ni Vrijeme nije:
     Hladan ko hridi mu i rodni žali,
     Jalova mozga, srca što led krije,
     Zar taj um smisli, zar ta ruka smije
     Nosit ostatke te Atene jadne:
     Porod njen slab je da se za njih bije,
     Majčina bol na nj dijelom ipak padne
I tad tek spozna lance Despotske on hladne.

13.
Što! zar se jezik britanski reć' trsi
     Da Albion plač voli u Ateni?
     Premda zbog tebe rob njen stiska prsi
     I šuti da Europa ne crveni;
     Kraljica môra, Britanija plijeni
     Zadnji plijen zemlje tê što krv je guši:
     Tâ, koju svak zbog pomoći joj cijeni,
     Ostatke rukom harpije[15] joj ruši
Što tiran ostavi i čemu Vijek se skruši.

14.
Palado, gdje ti bje Egida![16] kojom
     Alariku[17] i Propasti strah zada?
     Gdje Pelejev sin[18] što je sjenom svojom
     Onoga dana izbio iz Hada[19]
     Na svjetlo s mahom strašnim što s njeg pada!
     Zar Pluton[20] sad Heroja pustit nije
     Mogao da pljačkaša novog svlada?
     Dokon on luta uz Stiks[21] što se vije
I ne brani taj zid kom štit je bio prije.

15.
Hladno je srce, Grčka, što je gluho
     Kad ljubavnik nad dragim prahom tuži;
     Tupo je oko koje gleda suho
     Tvoj srušen zid, tvoj hram za kojim pruži
     Engleska ruke, premda više služi
     Na čast joj čuvat te ostatke zbrane.
     Proklet čas kad su krenuli još duži
     Bol da ti daju, da te opet rane
Noseć ti bogove u sjeverne zle strane.

17.
Tko jedrio je kad po moru plavom
     Taj vidje, mislim, prizor poput snova;
     Kad lahor svjež je, kakav jest, nad glavom
     Jedro, fregata hrabra čvrsta kova;
     Jarbol, žal, zvonik bježi zdesna, prova
     Ocean blistav ispod sebe reže,
     Konvoj je nalik jatu labudova,
     Najteže lađe hrle čilo, svježe,
Tako im vedro vali ispred pramca bježe.

18.
I gle taj mali ratni svijet tu skriven!
     Topovi, pokrov mrežâ što se nižu,
     Zapovijed mukla, glas u jedan sliven,
     Kad na riječ uvis topovi se dižu:
     Čuj, bodar poklik nostromov! dok kližu
     Konopi se kroz dlan mornara: mladi
     Školarac kadet stoji blizu, stižu
     Grdnje i hvále svud dok lulu gladi,
A tog mladića sluša posada, i radi.

19.
Bez mrlje bijela paluba se sije,
     Ozbiljan časnik stoji tu na straži:
     Gle mjesto ono sveto gdje se krije
     Kapetan sâm, gord; muk je njemu draži,
     Svi ga se boje — razgovor ne traži
     S kim mlađim ako ugled vlastit neće
     Da izgubi, jer bez njeg mu ne važi
     Vlast ni glas: al Britanac rijetko skreće
Od zakona što strog mu snage daje veće.

20.
O puhni, vjetre, potjeraj brod bolje!
     Dok zrake krupnog sunca posve svenu;
     Tad glavno jedro mora svit se dolje
     Da trome lađe dalje lijeno krenu.
     Ah! jade teški, tupi lijeni trenu,
     Tratiš ćuh na ta korita što plove!
     Milje se gube dok svjetla ne zenu,
     Otežuć sjetno, a val voljan zove,
Hitra se jedra stežu zbog klada ko ove!

21.
Mjesec se digo; prekrasne li noći!
     Dugi trak svjetla pleše preko vala;
     Sad uzdisat će momci, djeve moći
     Vjerovat: tu nek kob nam pruže žala!
     Ù to je ruka Ariona[22] stala
     Budit sklad što je pomorcima drag;
     Grupa slušača vedrih tu se zbrala
     Uz ples na neki poznat napjev blag,
Bezbrižnih, ko da gaze slobodno žal nag.

22.
Obala strma tjesnac Calpe[23] tvori;
     Europa tu i Afrika se gléde!
     Zemlje, gdje crne djeve su i Môri,[24]
     Slične u sjaju Hekate[25] su blijede:
     Na španjolskoj gle strani nježno slijede
     Strmen, pa hrid, pa mrka šuma živa,
     Jasne kroz tamu što već na njih sjede;
     Al Mauritanija[26] poput diva
S planine ruši sjenu sve do mora siva.

23.
Noć je kad Miso osjećaj nam prene
     Da voljesmo i da je ljubav bila:
     Samotno srce, žaleć žar što vene,
     Premda bez drûga, sanja drûga mìla.
     Tko želi da ga pogne ljeta sila
     Kad Mladost, Ljubav i Radost se splete?
     Vaj! kad se duša s dušom nije slila
     Nema što srušit ruka smrti klete!
Ah, sretna dob! tko ne bi opet bio dijete?

24.
Duh nagnut na bok lađe s jedne strane,
     Motreć Dijànu[27] što na valu sije,
     Nadu i ponos zaboravljat stane,
     U doba prošlo nesvjesno se vije.
     Tužnih tu nema, drago nešto krije,
     Od sebe draže, svatko, što mu budi
     Misao koja tajnu suzu lije;
     Bol iznenadna! kad se srce trudi,
Iako zalud, da se otkine iz grudi.

25.
Sjedit na hridi, gledat slap što pada,
     Sanjareć lutat rubom šumske sjene
     Gdje sve je nad čim ljudski stvor ne vlada,
     Gdje smrtnik nikad ili rijetko skrene;
     Pêti se sam kroz neprohodne stijene
     Sa stadom divljim što ne pozna tor;
     Nagnut nad ponor gdje se vode pjene;
     Samoća nije to već razgovor
S Prirodom, pogled u njen razotkriti dvor.

26.
Ali sred mnoštva, vreve, ljudske buke,
     Čut, vidjet, imat, osjećati, znati,
     Lutat sam, žitelj svijeta bit, pun muke,
     Blagoslov ne znat ni primit ni dati;
     Miljenik sjaja mrzeć sve što pati!
     Nitko se neće, tî što rod se broje,
     Kada nâs nesta, manje smijat znati,
     Ti što nam hine, pužu, traže svoje;
To znači biti sam; samoća to je, to je!

27.
Ljepši je život božjem pustinjaku
     Kakav na pustom Atosu[28] se sreće,
     Dok na visini bdi u noćnom mraku
     I gleda more plavo, nebo veće,
     Tko u taj sat se tamo nâđe, neće
     Napustit lako ovo sveto mjesto;
     Tad teško čar taj ostavi i kreće,
     Sebi sudbìnu takvu želi često
I mrzi svijet na kog je mislit bio presto.

28.
Prôđemo dug, jednolik put, taj drum
     Pregažen često na kom traga nije;
     Prôđemo mir, oluju, mijenu, šum,
     Svaki hir vala što se s vjetrom bije;
     Radost i bol što pomorac ih krije
     Usred svog morem opkoljenog grada;
     Ružno i lijepo, protivno, dok lije
     Val se, i vjetar diže se i pada,
Dok jednog jutra — tlo! i sve je dobro tada.

29.
Al otoke Kalìpse[29] nijemo proći
     Nećemo, sestre sredozemne pjene;
     U zaklon tu još putnik može doći,
     Božica presta plakat i sa stijene
     Besplodno čekat da k njoj onaj skrene
     Što poći smrtnoj dragoj više voli:
     Sin joj tu skoči s hridi nadvijène
     Kad ga na skok taj strogi Mentor[30] skoli;
Uzdahnu dvaput nimfa, s dvostruke tê boli.

30.
Vlast njena próđe, slava njena blijedi:
     Ne vjeruje tome: momče, pažljiv budi!
     Kraljica smrtna na tom tronu sjedi,
     Nova Kalipsa tamo ti se nudi.
     O, slatka Florence![31] kad bi mogle grudi
     To srce imat, to bi bile tvoje:
     Sapeta grud mi uzalud se trudi
     Oltaru tvom dat bijedne žrtve svoje,
Nè traži da oćútiš bar trun patnje moje.

31.
To misli Harold, u oči te žene
     Dok gleda i bez želje sjaj im sreće,
     U njemu samo divljenje se prene:
     Ljubav ne želi, al ta blizu lijeće,
     Zna da taj vjernik bit će njen i neće,
     I da je davno obožavat presta,
     Pa strijelu više u grud mu ne meće:
     Zalud ga tjera sad da ljubi smjesta,
Dobro zna mali Bog da drevna vlast mu nesta.

32.
Florenci lijepoj stvarno, čudom pravim,
     Taj što za svim još uzdisat zna, vèle,
     Opre se, tvrd za sjaj u njenim plavim
     Očima što ih strepeć svi srest žele,
     Tu nadu, kob, tu kaznu koju dijele;
     Sve što od roblja traže lijepe zjene:
     Čudi se ona kako nisu splele
     Mládca zelèna tako čari njene,
Što, premda namršte ih, rijetko ljute žene.

33.
O tom je hladnom srcu znala malo,
     Kog šutnja skriva ili ponos steže,
     Što je zavodit vrlo dobro znalo
     I nadaleko bacat svoje mreže;
     Ono od podle potjere ne prêže
     Dokle god plijen je vrijedan lova bio:
     Al Haroldu to bješe sad sve teže;
     I da je ludo pogled taj plav snio,
U družbu ljubavnika plačnih ne bi htio.

34.
Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
     Tko s uzdahom steć želi ljubav njenu;
     Zar mari ta za srce kog zalúdi?
     Obaspi hvalom svog idola zjenu;
     Ne preponizno, jer će u tom trenu
     Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
     Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
     Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

Nezasit i genijalan.

Kada čovek pomisli na velikog pesnika, pogotovo iz zlatne romantičarske ere, mora da mu na pamet padne ime Džordža Gordona Bajrona. I naravno, kao mnogi njegovi savremenici i umetnici, bio je prilično perverzan.

Lord Bajron, plemić i pesnik, rođen je 22. januara 1788 u Londonu, i bio je vodeća figura romantizma. Putovao je mnogo, po celoj Evropi. Grci su ga proglasili za narodnog heroja, jer se borio na njihovoj strani protiv Turaka, u ratu na nezavisnost od Otomanskog carstva. Poznato je da je bio hrom, zbog čega je mnogo patio, i zato je celog života pokušavao da se dokaže na fizičkom planu - bio je sjajan plivač, bokser i jahač.

Iako iz siromašne plemićke porodice, ipak je nasledio jedan zamak i dobio titulu lorda, koju je uglavnom koristio da bi organizovao žurke koje su se obično pretvarale u prave orgije.

To bi mu možda engleska javnost i oprostila, ali ne i greh incesta. Bajron je relativno kasno upoznao svoju sestru po ocu, Ogastu. Bili su praktično stranci, a vremenom su počeli da se druže i među njima se rodila ljubav. Iako nikada nije dokazano, dok je bio na jednom putovanju, vest o seksu sa polusestrom se proširio Engleskom. Sumnjalo se da je Ogastina ćerka Medora Bajronovo dete.

Zbog veze sa sestrom Ogastom, ali i zbog niza, moderno rečeno seks skandala sa raznim ženama, Lord Bajron se razveo od supruge Anabele, bogate naslednice. Kada mu se sve skupilo, Bajron je napustio Englesku i zakleo se da se više nikada neće vratiti.

Posle putovanja po Švajcarskoj i Italiji, pesnik je stigao u Grčku, koja se borila za slobodu protiv Turaka. Bajron je prikupljao novac za borbu protiv vekovnog okupatora, a zbog toga je prodao i svoj zamak u Škotskoj i delio pare šakom i kapom. Iako se borio na strani Grka, veliki Bajron je usvojio devetogodišnju devojčicu, Turkinju, čije roditelje su ubili Grci.

Tog 15. februara 1824, Bajron je planirao da sa svojim grčkim saborcima napadne tursko utvrđenje u Korintskom zalivu. Međutim, pred sam napad, pesnik je dobio groznicu. Iako se delimično oporavio, zdravlje ga je služilo samo do 24. aprila, kada je umro. Istoričari procenjuju da su nestručni lekari koji su ga lečili izazvali sepsu. Imao je 36 godina.

Pričalo se da bi Bajron postao kralj Grčke da je poživeo i doživeo pobedu nad Turcima. Ipak, Bajron nikada nije učestvovao u borbama, nego je pomagao Grcima isključivo novcem i humanitarnim radom.

Sahranjen je u rodnoj Engleskoj, iako to nije bila njegova poslednja želja. U svakom pogledu, Bajron je bio romantični heroj, i živeo je za svoju umetnost. Kao takav imao je i izrazit seksualni apetit - objašnjavao je da mu je seks potreban da bio pisao. Samo i jednoj godini, tokom boravka u veneciji, spavao je sa 20 muškaraca i žena. Za uspomenu, makazama bi odsecao malo njihovih stidnih dlaka, koje je čuvao u posebnim kovertama, na kojima je pisalo ime ljubavnice (ili ljubavnika).  Iz različitih veza, imao je tri ćerke.
(izvor, sd.rs)

35.
To star je nauk; dokaz mu je Vrijeme,
     Tko najbolje to zna, taj više žali;
     Kad sve se stekne za čim žudnje streme,
     Za takvu cijenu dobitak je mali:
     Čast izgubljena, mladost i duh scvali,
     To je tvoj plod, ti sretna Strasti! to je!
     Ako se mladoj nadi krilo spali,
     Dokraja ipak rane joj se gnjoje
I ne liječe se kada ljubav prôđe svoje.

36.
Bjež! ne daj mi u mojoj pjesmi dužit
     Jer nam je kroz planine mnoge hodit,
     Uz mnoga razna žala jedrom kružit
     Kud će nas Tuga a ne Mašta vodit —
     U zemlje što ih smrtna glava rodit
     Ne može nit u mislima ih kriti;
     Nit će se u Utòpiji[32] dogodit,
     Gdje uče što je čovjek, što će biti;
Ako se učit dâ taj pokvarenjak siti.

37.
Priroda mila još je mati nježna
     Iako vječno mijenja lik svoj blag,
     Ja sin njen pit iz njedra bih joj snježna,
     Sin, kog ne odbi, al ne posve drag.
     Najdraži njen mi divlji lik je drag
     Kad svu glatkoću staze njene stresu:
     Da i noć gledah njenog smiješka trag,
     Što srele samo moje zjene jesu,
Tražih je još i voljeh još više u bijesu.

38.
Albanska zemljo! gdje Iskander[33] granu,
     Putokaz mudrih, uzor mladih sviju,
     I imenjak mu[34] pred kim često panu
     Dušman, i djela viteška mu siju:
     Albanska zemljo! dadiljo gdje zriju
     Ti divlji ljudi! da te gledam daj!
     Križ pada, tu minareti se viju,
     Blijed polumjesec u dol baca sjaj
Na grad gdje, oko svakog, čempresov je gaj.