Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

45.
Brzo se Harold na svoj pust put spremi
     K Sevilli gordoj koja još ne pade:
     Još slobodna — plijen kojem pljačkaš stremi!
     Brzo se, brzo, k njoj Osvajač kráde
     Da nogom sažga njene lijepe zgrade.
     Tren neizbježan! Zalud kob je gnati
     Tamo gdje Očaj koti svoje mlade,
     Inače još bi Tir[46] i Troja stâti
Mogli, i cvast Vrlina svud, a zločin spati.

46.
Svak nesvjestan sudbine što im prijeti
     Tu pjeva, slavi, banči kao lud;
     U zabavama čudnim vrijeme leti,
     Zbog rana zemlje nc plače tu grud;
     Ne ječi Bojni zov već Ljubav svud
     S rebekom[47] zvoni; Ludost vjernim vlada;
     Mladook tu u ponoć šeta Blud;
     Okružen tihim zlima Glavnog grada
Najgori Porok steže taj zid koji pada.

47.
Ne radi tako seljak — on i žena
     Ne skidaju svoj pogled teški, gléde
     Ne gori li im vinograd tog trena
     Opustošen sav od rata i bijede.
     Kastanjete, kad granu prve blijede
     Zvijezde, fandango[48] ne svira sad spretni:
     Ah, monarsi! da tû vam radost htjede
     Tko otkrit, ne bi bili tako sjetni;
Bubanj bi zaspo tad i ljudi bili sretni!

48.
Kakvu sad pjesmu strasni mazgar poje?
     Romancu, ljubav, molbu zar je čut,
     Ko nekad kad bi putovanje svoje
     Kratio zvekćuć zvoncima uz put?
     Ne! sad on "Viva el rey!"[49] pjeva, krut
     Zastajuć tek Godoya[50] da bi kleo,
     Rogonju Karla i dan onaj ljut
     Kada taj mladić Kraljicu je sreo,
Kad s krvavim Izdajstvom taj se preljub spleo.

49.
Ravnica, gdje dalèko kao kruna
     Hrid je i kula maurska se bijeli,
     Od kopita je konjskih râna puna;
     I trava vatrom spržena tu veli
     Da dušman svu Andàluziju preli:
     Tu bješe logor, vojska, plam je sjao,
     Na zmajsko gnijezdo išo seljak smjeli;
     Još gordo bi ga on pokazat znao;
I vrh što često bješe uzet, pa bi pao.

50.
I koga god tu putem sretneš, toga
     Kokarda[51] krasi crvena na glavi,
     Znak, kòga izbjeć a pozdravit kòga.
     Jao tom što se bez nje vani javi
     I ná se taj znak vjernosti ne stavi:
     Oštar je nož i iznenada bije;
     Ljuto bi Gal se pokajo u stravi
     Da nož pod plaštem skriven preslab nije
Za sablju i za dim iz topa što se vije.

51.
Na svakoj kosi visoke Morene[52]
     Baterija po jedna stoji ljuta;
     I kud god smrtno oko pogled skrene,
     Brdski top, dio razrušena puta,
     Oštrice kolja, rov gdje voda pluta,
     Smještene čete, straža koja bdije,
     Skladište što ga skriva stijena kruta,
     Slamnata streha koja konje krije,
Tanadi hrpa, fitilj koji svud se sije.

52.
Slute što ima bit: — al taj što zna
     Despote srušit i u prah ih dat,
     Zastade za tren prije neg znak dâ;
     Udostoja se za trenutak stat:
     Čete mu tuda put će probit znat;
     Zapad Bič svjetski[53] mora priznat sad.
     Španjolska! tužan to će biti sat,
     Lešinar galski[54] kad zasiti glad,
Dok gledaš kako djeca hrle ti u Had.

53.
Zašto da mru? ti mladi, gordi, smjeli,
     Da veće carstvo Vođi silnom grade?
     Zar korak grob od predaje ne dijeli?
     Španjolske pad i nož što mahat stade?
     Zar Sila koju štuje on zna jade
     Otklonit im, zar molbu čuje bar?
     Zar zaludne su sve te prsi mlade?
     I savjet mudar, rodoljubni Žar,
Čelično srce, Hrabrost, Veterana mar?

54.
Zar Španjolska zbog toga, budna, svuda
     Na vrbe nijemu gitaru sad stavi,
     I, bespolna, za skriven nož se uda,
     Na sav glas pjeva, ratna djela slavi?
     Tâ, koja ranu gledaše u stravi
     Nekad, od glasa sove smrtno blijeda,
     Sad motri gdje se bajuneta plavi,
     Sablja sja, gazeć preko mrtvih s reda
Ko Minerva, kud proći i Marsu se ne da.

55.
Vi, kojima je čudna priča njena,[55]
     Da ste u ljepši tren je sreli, prije,
     Pod velom crnim još crnijih zjena,
     Čuli njen govor što se kućom vije,
     Dugu joj vlas pred kojom kist se krije
     Vidjeli i njen ljupki ženski stas,
     Pod Saragosom tko bi sad od vâs
     Vjerovao da Gorgoni[56] se smije,
Dušmane ruši, vodi strašni Slave kas.

56.
Dragi joj pada — ne plače, bez riječi;
     Vođa ubijen — ona za nj će stati;
     Drugovi bježe — ona bijeg im spriječi;
     Uzmiče dušman — u stopu ga prati:
     Tko će duh dragog ko tâ smirit znati?
     Tko će osvetit vođu nakon pada?
     Tko utjehu kad náda klone dati?
     Tko bijesno goni Gala koji strada
Od ženske ruke, ispod podrovana grada?

57.
Španjolka ipak Amazonka nije,
     Stvorena za sve ljubavne je draži:
     Premda se sada s djecom uz bok bije
     I s četom svojom strašnom bdi na straži,
     To tek je bijes golubice što traži
     Kljucnut dlan što joj mužjaku je sjena:
     Ljubav i vjernost u nje više važi
     Nego u drugih poznatijih žéna;
Sjajniji njen je duh i veća ljupkost njena.

58.
Pečat što prst ga Ljubavi joj vreli
     Utisnu, ukras nježne joj je kože:
     Usne, što napnu se kad ljubit želi,
     Muškarca hrabre da ih dobit može:
     Kako ta divlje gleda! često ože
     Zalud joj lice Phoebus[57] što je slijedi,
     Od toga sjaj još nježniji ga prože!
     Tko bljeđe žene sa Sjevera glédi?
Kako je jadan Lik im! mlitavi i blijedi!

59.[58]
Sravnite zemlje što ih pjesma slavi,
     Hareme kraja gdje sad strune ja
     Diram, ljepoti kličuć, kojoj prâvi
     Cinik priznanje mora sam da dâ;
     Hurije[59] kojim zatvarate sva
     Vrata jer dašak ljubavi ih vreba,
     Sa Španjolkama tamnim — da se zna,
     Proroka vašeg raj tu tražit treba,
I djeve anđeòske, crnooke s Neba.

60.
Oh, Parnase! [60] kog promatram ja sada,
     Ne zanesènim očima sanjára,
     Ne kao prizor što u bajku spada,
     Već kako vrh ti rodno nebo para
     Usred planínâ gordih divljeg čara!
     Što tako pjevam zar bi čudno bilo?
     Najskromniji tvoj putnik sad se stara
     Privući strunom Sazvučje ti milo,
Premda ti Muza više neće razvit krilo.

61.
Često te sanjah! tko ti slavno ime
     Ne zna, božànski nauk tom znan nije:
     A sad te gledam, sa sramom, jer čime
     Da počastim te kad glas preslab mi je.
     Kad prebrojim štováče ti od prije,
     Drhtim i znadem samo savit nogu;
     Ne dižem glas, duh jedva uvis smije,
     Zurim u kapu oblačnu ti strogu,
Sretan i nijem što gledat napokon te mogu!

62.
Sretniji ù tom od pjesnika kojim
     Sudbina da dalèko žive sudi,
     zar nèganut ću stat pred likom tvojim
     O kom se malo zna a za njim lúdi?
     Apolo[61] spilju premda tu ne žudi,
     I ti, dom muza, grob si njihov sada,
     Neki blag duh tim mjestom ipak bludi,
     Diše u vjetru, tih u spilji vlada
I staklenim ti hodom u val zvučni pada.

63.
O tebi potom. — Usred pjeva skrenuh
     S puta da počast tebi odam ja;
     Španjolsku, djeve njene ne spoménuh;
     Kob joj za koju svak slobodan zna;
     I klicah tebi dok mi suza sja.
     Sad k mojoj temi — ali svêto tvoje
     Tlo nek mi nešto, kakav spomen dâ;
     Daj mi list jedan s vječne Dafne[62] svoje,
I nadu da tvoj vjernik uzalud ne poje.

64.
Ne vidje ti, dok Grčka bješe mlada,
     Planino lijepa, sjajniji zbor, niti
     Svećenicu su Delfi[63] čuli kada
     Da himnu takvu Pitijsku[64] zna viti,
     U kojoj više ljubavi će biti
     Nego u pjesmi andaluških žena
     Koje skut goji što se žudnjom kiti:
     Ah! da im dat je spokoj ovih sjena
Što Grčku krase, premda nesta Slava njena.

Lijepa je gorda Sevilla; nek niže
     Svoje bogatstvo, moć i drevnu vlast,
     Al Cádiz, što se na obali diže,
     Prostiju traži, ali slađu čast.
     Poroče! kako bludna ti je slast!
     Kad mlada krv uzavri, tko će spas
     Naći i izbjeć pogleda tvog strast?
     Kerubska hidro,[65] plešeš oko nâs
I nudiš nam po želji svoj drag, varljiv glas.

Kad Paphos[66] sruši Vrijeme — Vrijeme zlò!
     Kraljicu što sve osvaja, tî svlada —
     Užitak ode ali náđe tlo
     Jednako vruće, môru vjerna, mlada
     Venus,[67] i ničem drugom, oltar tada
     Svoj usred bijelih zidova tîh stavi;
     Službu na jedan hram tu ne bje rada
     Ograničit, već obred njen se slavi
Na tisuću oltara, gdje sjaj blješti pravi.

Od zore u noć, od noći dok svane
     Nad družbom bučnom nasmijanom Dan,
     Čuje se pjesma, nose cvjetne grane;
     Zabave čudne, zanos vječno pjan
     Svakoga draži. Onaj što tu stan
     Ima, taj svemu trijeznom kaza zbogom:
     Ne prestaje orgijati uz žgan
     Fratarski tamjan s pobožnošću strogom,
I ljubav s molitvom tu miješa čudnom slogom.

Nedjelja ide, dan za odmor svet:
     Zašto ta zemlja kršćanska ga štuje?
     Gle! svet je, jer tad svetkuje taj svijet:
     Poslušaj! šumskog kralja rik se čuje!
     Lomeći koplje on trag krvi ruje
     Ljúdi i kónja što ih nogom sruši;
     "Još", glasovi arenom punom bruje;
     Urla puk dok se svjež drob prosut puši,
Ne trepću žene niti žale što u duši.

To sedmi dan je; dan kad čovjek slavi.
     Londone! to je dan kad moli svak:
     Tad obrtnik tvoj čist, i građan pravi,
     I šegrt, tjedni svoj gutaju zrak:
     Kočije tvoje, tvoj fijaker lak
     I skromna kola jure na sve strane;
     U Hampstead, Brentford i u Harrow[68] čak;
     Dok umoran konj nasred puta stane,
A pješak zavidan u smijeh podrugljiv plane.

Jedni po Temzi voze lijepe cure,
     Drugi po cesti sigurnijoj krenu;
     Neki na Richmond-brijeg, u Ware[69] žure,
     Mnogi na Highgate pođu u tom trenu.
     Zašto, to pitaj Beocije[70] sjenu!
     Zato da važnom klanjaju se Rogu[71]
     Što Tajna ga u dlan svoj sveti djenu,
     Zakletvu pred njim svi polažu strogu,
I vlaže je, i plešu dok ne padnu s nogu.

71.
Ludost svud vlada — nigdje poput tvoje,
      Cádize lijepi, pokraj vode plave!
      Krunice svoje pobožni već broje
      Čim jutarnja im zvona devet jave:
      Da izbavi ih, DJEVICU svi gnjave
      (Jedinu mislim djevicu u gradu)
      Od zločina u kojima se dave;
      Tada u cirkus natiskan se kradu:
 Star, mlad, prost, bogat, da se zabavi svi dadu.

72.
Arena čista otvorena tu je,
      Tisuće ukrug i tisuće prima;
      Još prije nego glas se trube čuje,
      Tko kasni, mjesta više nema tima:
      Doni su, grandi tu, al više ima
      Dama što vješto mignut znaju, mada
      Ranu su spremne izliječiti svima;
      Nikome pogled njihov smrt ne zada
 Ljubavnom strijelom, ko što sanjar bard se jada.

73.
Stiša se žamor — na četiri bijela
     Konja, sa zlatim mamuzama, s dolje
     Spuštenim kopljem, kavalita smjela
     Četiri spremna uđoše u polje;
     Šal im je bogat, konj vatren još bolje:
     Ako se danas istakli tu budu,
     Gomile usklik, góspe dobre volje
     Nagrada bit će im za hrabrost ludu,
I sve što kralj je steko, naknada tom trudu.