Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

Lijepa je gorda Sevilla; nek niže
     Svoje bogatstvo, moć i drevnu vlast,
     Al Cádiz, što se na obali diže,
     Prostiju traži, ali slađu čast.
     Poroče! kako bludna ti je slast!
     Kad mlada krv uzavri, tko će spas
     Naći i izbjeć pogleda tvog strast?
     Kerubska hidro,[65] plešeš oko nâs
I nudiš nam po želji svoj drag, varljiv glas.

Kad Paphos[66] sruši Vrijeme — Vrijeme zlò!
     Kraljicu što sve osvaja, tî svlada —
     Užitak ode ali náđe tlo
     Jednako vruće, môru vjerna, mlada
     Venus,[67] i ničem drugom, oltar tada
     Svoj usred bijelih zidova tîh stavi;
     Službu na jedan hram tu ne bje rada
     Ograničit, već obred njen se slavi
Na tisuću oltara, gdje sjaj blješti pravi.

Od zore u noć, od noći dok svane
     Nad družbom bučnom nasmijanom Dan,
     Čuje se pjesma, nose cvjetne grane;
     Zabave čudne, zanos vječno pjan
     Svakoga draži. Onaj što tu stan
     Ima, taj svemu trijeznom kaza zbogom:
     Ne prestaje orgijati uz žgan
     Fratarski tamjan s pobožnošću strogom,
I ljubav s molitvom tu miješa čudnom slogom.

Nedjelja ide, dan za odmor svet:
     Zašto ta zemlja kršćanska ga štuje?
     Gle! svet je, jer tad svetkuje taj svijet:
     Poslušaj! šumskog kralja rik se čuje!
     Lomeći koplje on trag krvi ruje
     Ljúdi i kónja što ih nogom sruši;
     "Još", glasovi arenom punom bruje;
     Urla puk dok se svjež drob prosut puši,
Ne trepću žene niti žale što u duši.

To sedmi dan je; dan kad čovjek slavi.
     Londone! to je dan kad moli svak:
     Tad obrtnik tvoj čist, i građan pravi,
     I šegrt, tjedni svoj gutaju zrak:
     Kočije tvoje, tvoj fijaker lak
     I skromna kola jure na sve strane;
     U Hampstead, Brentford i u Harrow[68] čak;
     Dok umoran konj nasred puta stane,
A pješak zavidan u smijeh podrugljiv plane.

Jedni po Temzi voze lijepe cure,
     Drugi po cesti sigurnijoj krenu;
     Neki na Richmond-brijeg, u Ware[69] žure,
     Mnogi na Highgate pođu u tom trenu.
     Zašto, to pitaj Beocije[70] sjenu!
     Zato da važnom klanjaju se Rogu[71]
     Što Tajna ga u dlan svoj sveti djenu,
     Zakletvu pred njim svi polažu strogu,
I vlaže je, i plešu dok ne padnu s nogu.

71.
Ludost svud vlada — nigdje poput tvoje,
      Cádize lijepi, pokraj vode plave!
      Krunice svoje pobožni već broje
      Čim jutarnja im zvona devet jave:
      Da izbavi ih, DJEVICU svi gnjave
      (Jedinu mislim djevicu u gradu)
      Od zločina u kojima se dave;
      Tada u cirkus natiskan se kradu:
 Star, mlad, prost, bogat, da se zabavi svi dadu.

72.
Arena čista otvorena tu je,
      Tisuće ukrug i tisuće prima;
      Još prije nego glas se trube čuje,
      Tko kasni, mjesta više nema tima:
      Doni su, grandi tu, al više ima
      Dama što vješto mignut znaju, mada
      Ranu su spremne izliječiti svima;
      Nikome pogled njihov smrt ne zada
 Ljubavnom strijelom, ko što sanjar bard se jada.

73.
Stiša se žamor — na četiri bijela
     Konja, sa zlatim mamuzama, s dolje
     Spuštenim kopljem, kavalita smjela
     Četiri spremna uđoše u polje;
     Šal im je bogat, konj vatren još bolje:
     Ako se danas istakli tu budu,
     Gomile usklik, góspe dobre volje
     Nagrada bit će im za hrabrost ludu,
I sve što kralj je steko, naknada tom trudu.

74.
U skupom sjaju s plaštem što vijòri,
     Matador,[72] pješak, u sredini stoji
     Lakonog, vrlo željan da se bori
     S vladarom krda; al on počet dvoji,
     Provjerava da l nema na tlu koji
     Trunak što mogo smetat bi mu tada:
     Pristupit kopljem izdaljeg on kroji,
     Ali bez konja uzalud se nada
Koji, vaj, često trpi za njega i strada.

75.
Triput se truba ču; gle! znak već pada,
     Diže se zasun, sav cirk nijem se koči
     Od Zebnje i tišine što svud vlada.
     Snažna zvijer skokom jednim brzim skoči,
     Po pijesku rije dok joj divlje oči
     Sjaju, al neće naslijepo da srne:
     Povije katkad rogove da kroči
     U prvi napad, tamo-âmo svrne
Ljutitim repom; krv joj obli oči crne.

76.
Tad stane; pogled ukoči: sad idi,
     Mladiću nevješt! sada koplje steži:
     Tren je da gineš ili da se vidi
     Kako bik mrtav ispred tebe leži.
     Sapima konj u pravi tren mu bježi;
     Bik je u pjeni, ranjen je; već proli
     Iz boka mu se potok krvi svježi:
     Vrti se, juri kao lud od boli;
Ubod na ubod; bolna rika njega sokoli.

77.
Vraća se; koplje od pomoći nije
     Niti skok konja umornog sad tu;
     Oružjem premda čovjek bijesno bije,
     Zalud ga troši sad i snagu svu.
     Konj jedan leži rasporen na tlu;
     A drugi, strašno! razdrtu grud suče,
     U iznutricu svi mu lako zru;
     Ranjen je nasmrt, ali se slab još smûče
I gospodara svoga neranjena vuče.

Poražen, krvav, bijesan i bez sape
     U obranu bik na sredinu stane,
     Koplja ga peku, ozljede svud zjape
     Dok protivnici svoje broje rane;
     Okò njeg matadori na sve strane
     Crven plašt viju, mač se spreman bljeska:
     Uza sve on još jednom gromko plane —
     Zalud! na oči plašt mu ruka reska
Stavi — i kraj je — on se sruši preko pijeska!

Baš gdje vrat snažni s kičmom mu se spaja,
     U tijelu smrtno oružje se krije.
     Stane — još kuša — nè da se do kraja:
     Pada polako, dok se usklik vije,
     Bez hropca i bez borbe tiho mrije.
     Kićena kola lešinu tû dođu
     Uzeti — prizor što ga prostak pije —
     Četiri konja s velebnim tim pođu
Teretom što se jedva nazire kad prođu.

Sirova to je zabava što mami
     Španjolske djeve i Španjolce mlade.
     Osvetom hrane svoje srce sami,
     I krvlju, jadom drugoga se slade.
     Kakva li mržnja sela mučit stade!
     S dušmanom premda tuć se treba sada,
     Dosta njih doma skriva se i krade,
     Udarac smišlja da ga bližnjem zada
Zbog neke male svađe zbog koje krv pada.

Al ljubomora próđe: svi krakúni,
     Zasuni, čuvar i mudra duenna![73]
     Sve protiv čeg se duh plemenit buni,
     Sve što u kavez htjede stavit bena,
     Sve pade u mrak iščezlih vreména.
     Tko slobodan ko španjolska bje djeva
     (Prije neg ratne lave buknu pjena),
     S pletenicama, što na travi pjeva,
Dok Ljubavnica, Noći-kraljica, sjaj lijeva?

82.
Oh! često Harold zaljubljen je bio,
     Sanjo da ljubi jer je zanos san;
     Al ćudljivo je srce sada krio,
     Jer Letine[74] još vode ne bje pjan;
     I spoznao je stvarno jadan dan
     Da ljubav nema bolji dar do kríla:
     Premda je lijepa, nježna, teče van
     Iz zdenca Sreće gorčina, i sila
Njena na cvijeće otrov pjenušav je slila.

83.
Ipak za lijepi lik slijep nije on,
     Premda ga ko mudraca to sad gane;
     Ne stog što filozofiji bi sklon
     Mogao takav um bit: već Strast plane
     Pa od sebe se smiri, ili stane;
     Porok, što sam svoj bludni kopa grob,
     Pokopo mu je nadu da ne gràne
     Nikada više: slâsti presit rob!
Mrak stavi mu na čelo Kainovu[75] kob.

84.
Gleda još, i od mnoštva sam se kloni;
     Al gledao na ljude s mržnjom nije:
     Rado bi na ples i gdje pjesma zvoni;
     Al otkud smijeh tom koga usud bije?
     Nema tê stvari da mu tugu skrije:
     Ipak s demonom vodio je rat,
     I dok u gaju Ljepote bje prije,
     Slučajnu ovu pjesmu poče tkat,
Lijepu ko tê što ču ih u sretniji sat.

ZA IÑEZ[76]
I.
Ne smij se tmurnom čelu mom;
     Više se smiješit ne znam sad:
Nek Nebo spriječi da tî k tom
     Jad trpiš, uzaludan jad.
II.
Zar tu bol što mi mladost svu
     I radost truje, želiš znat?
Zar hoćeš spoznat patnju tu
     Kojoj ni tî lijek ne znaš dat?
III.
Nije me ljubav, mržnja nije
     Gnala, Ambicija još manje
Da pustim sve što cijenih prije,
     Da mrzim ovo svoje stanje.
IV.
To klonulost je kojom diše
     Sve što ja sretoh, vidjeh, čuh:
Ljepota nema čara više;
     Jedva mi ì ti dražiš duh.
V.
To stalni mrak je, trajna kazna
     Što Vječni Žid[77] je nosi sobom;
Nikad za spokoj da ne sazna
     Dok ne nađe svoj mir za grobom.
VI.
Koji Prognanik pobjeć može
     Od sebe? Kamo god se stiso,
Svud, svud me prati, svud me prože
     Otrov života — demon Miso.
VII.
Svi drugi još užitak piju,
     Kušaju sve što odbih ja;
Oh! ushićenje nek još sniju,
     Nek nè bude se iz tog sna!
VIII.
Premda u mnoge zemlje ići
     Moram, dok sjećanja me more;
Za sve što tu me može stići
     Utjehu imam, vidjeh gore.
IX.
Što ima gore? Nemoj brinut —
     Ne kopaj po tom; smij se samo —
Sa srca ljudskog nemoj skinut
     Masku, da gledaš Pako tamo.

85.
Cádize lijepi, zbogom! zbogom! zdravo!
     Tko zid tvoj čvrst zaboravit bi znao?
     Dok sve se mijenja, ti sam stojiš pravo,
     Slobodan prvi, zadnji što se dao:
     Ako se negdje, prizor to bje zao,
     Po ulicama rodna krv ti lila,
     Izdajnik jedan to je samo pao:[78]
     Ne Plemstvo, zemlja tu je plemstvo bila!
Pred tuđinom se samo noga Plemstva svila!

86.
Sin Španjolske je takav, i kob zemlje!
     Mre za slobodu jer slobodu traži,
     Bez kralja puk, za državu što drijemlje;
     Vazal se bori a glavaru draži
     Bijeg je, i vjernost Izdaji i Laži;
     Zemlju što život dala mu je voli,
     Ponos ga u boj za Slobodu snaži;
     Natrag u bitku tjera ga, sokòli,
Rat, rat, još krik se čuje: "Rat do na nož goli!"

87.
Vi, što bi htjeli više znat o Špancu,
     Čitajte kakav to je boj pun krvi:
     Sve što učinit Osveta zna strancu,
     Dušmanu ovdje ljudski život mrvi:
     Od sabalja i bodeža sve vrvi,
     Rat uzima sve što se tamo nađe —
     Da brani sestru i ženu, da prvi
     Krv ugnjetaču prolije još slađe —
Da dušmanina takvog najljuća smrt snađe!

88.
Teče li suza ganuća za mrtve?
     Pogledaj pokolj što se poljem stere;
     Krvavi dlan što žene su mu žrtve;
     Tada mrtvace psu daj da ih dere,
     Tad lešinaru daj da leš im ždere,
     Premda ne vrijedi ni da ga se late;
     Nek bijele kosti i krv kiša pere,
     Na poprištu nek sve se groze sjate:
Da djeca naša to što vidjesmo mi, shvate!

89.
Još nije strašno svršilo se djelo;
     Legije nove s Pirineja žure:
     Mrači se, tek što nije započelo,
     Ne zna se kraj. U Španjolsku sad zure
     Svi pali; ako slobode joj ure
     Kućnu, bit više slobodno će nego
     Pizzaros[79] uze: čudno mirne bure
     Kolumbije[80] su, mir je na nju lego,
A maticu je zemlju Zločin zato stego.

90.
Ni rijekom krvi tê kod Talavere,
     Ni u Barossi[81] čudom onog boja,
     Ni gomilama mrtvih Albuere
     Španjolska nije stekla prava svoja.
     Slobodna kad će Masline bit hvoja?
     Kad će se riješit jâda što je tru?
     Koliko dána treba, nema broja,
     Dok Franak[82] tat ne ostavi je svu
I stablo se Slobode udomaći tu!

91.
A tebe, druže![83] — zaludan dok plač
     Iz srca vri mi i u pjesmi kruži —
     I da uz moćne srušio je mač,
     Ponos Drugarstvu nè da da stog tuži:
     Nema te, nitko lovor da ti pruži,
     Zaboravljen si, tek te grud ta znáde,
     Bez krvi s mrtvim slavnim kob te združi
     Dok Slava krunu mnogim manjim dade!
Što uzrok je da ti ovako mirno pade?

92.
Najviše cijenjen, najranije znan!
     Drag srcu kom ne osta ništa draže!
     Premda te gubi beznadni moj dan,
     U snovima nek lik mi tvoj se kaže!
     Jutra bi suzom željela da taže
     Svijest što od boli vlastite se budi,
     Mašta nad lijes tvoj beskrvni se naže,
     Gdje bje, moj trošni lik se vratit trudi,
I s òplakanim tûžni skupa leći žudi.