Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

ZA IÑEZ[76]
I.
Ne smij se tmurnom čelu mom;
     Više se smiješit ne znam sad:
Nek Nebo spriječi da tî k tom
     Jad trpiš, uzaludan jad.
II.
Zar tu bol što mi mladost svu
     I radost truje, želiš znat?
Zar hoćeš spoznat patnju tu
     Kojoj ni tî lijek ne znaš dat?
III.
Nije me ljubav, mržnja nije
     Gnala, Ambicija još manje
Da pustim sve što cijenih prije,
     Da mrzim ovo svoje stanje.
IV.
To klonulost je kojom diše
     Sve što ja sretoh, vidjeh, čuh:
Ljepota nema čara više;
     Jedva mi ì ti dražiš duh.
V.
To stalni mrak je, trajna kazna
     Što Vječni Žid[77] je nosi sobom;
Nikad za spokoj da ne sazna
     Dok ne nađe svoj mir za grobom.
VI.
Koji Prognanik pobjeć može
     Od sebe? Kamo god se stiso,
Svud, svud me prati, svud me prože
     Otrov života — demon Miso.
VII.
Svi drugi još užitak piju,
     Kušaju sve što odbih ja;
Oh! ushićenje nek još sniju,
     Nek nè bude se iz tog sna!
VIII.
Premda u mnoge zemlje ići
     Moram, dok sjećanja me more;
Za sve što tu me može stići
     Utjehu imam, vidjeh gore.
IX.
Što ima gore? Nemoj brinut —
     Ne kopaj po tom; smij se samo —
Sa srca ljudskog nemoj skinut
     Masku, da gledaš Pako tamo.

85.
Cádize lijepi, zbogom! zbogom! zdravo!
     Tko zid tvoj čvrst zaboravit bi znao?
     Dok sve se mijenja, ti sam stojiš pravo,
     Slobodan prvi, zadnji što se dao:
     Ako se negdje, prizor to bje zao,
     Po ulicama rodna krv ti lila,
     Izdajnik jedan to je samo pao:[78]
     Ne Plemstvo, zemlja tu je plemstvo bila!
Pred tuđinom se samo noga Plemstva svila!

86.
Sin Španjolske je takav, i kob zemlje!
     Mre za slobodu jer slobodu traži,
     Bez kralja puk, za državu što drijemlje;
     Vazal se bori a glavaru draži
     Bijeg je, i vjernost Izdaji i Laži;
     Zemlju što život dala mu je voli,
     Ponos ga u boj za Slobodu snaži;
     Natrag u bitku tjera ga, sokòli,
Rat, rat, još krik se čuje: "Rat do na nož goli!"

87.
Vi, što bi htjeli više znat o Špancu,
     Čitajte kakav to je boj pun krvi:
     Sve što učinit Osveta zna strancu,
     Dušmanu ovdje ljudski život mrvi:
     Od sabalja i bodeža sve vrvi,
     Rat uzima sve što se tamo nađe —
     Da brani sestru i ženu, da prvi
     Krv ugnjetaču prolije još slađe —
Da dušmanina takvog najljuća smrt snađe!

88.
Teče li suza ganuća za mrtve?
     Pogledaj pokolj što se poljem stere;
     Krvavi dlan što žene su mu žrtve;
     Tada mrtvace psu daj da ih dere,
     Tad lešinaru daj da leš im ždere,
     Premda ne vrijedi ni da ga se late;
     Nek bijele kosti i krv kiša pere,
     Na poprištu nek sve se groze sjate:
Da djeca naša to što vidjesmo mi, shvate!

89.
Još nije strašno svršilo se djelo;
     Legije nove s Pirineja žure:
     Mrači se, tek što nije započelo,
     Ne zna se kraj. U Španjolsku sad zure
     Svi pali; ako slobode joj ure
     Kućnu, bit više slobodno će nego
     Pizzaros[79] uze: čudno mirne bure
     Kolumbije[80] su, mir je na nju lego,
A maticu je zemlju Zločin zato stego.

90.
Ni rijekom krvi tê kod Talavere,
     Ni u Barossi[81] čudom onog boja,
     Ni gomilama mrtvih Albuere
     Španjolska nije stekla prava svoja.
     Slobodna kad će Masline bit hvoja?
     Kad će se riješit jâda što je tru?
     Koliko dána treba, nema broja,
     Dok Franak[82] tat ne ostavi je svu
I stablo se Slobode udomaći tu!

91.
A tebe, druže![83] — zaludan dok plač
     Iz srca vri mi i u pjesmi kruži —
     I da uz moćne srušio je mač,
     Ponos Drugarstvu nè da da stog tuži:
     Nema te, nitko lovor da ti pruži,
     Zaboravljen si, tek te grud ta znáde,
     Bez krvi s mrtvim slavnim kob te združi
     Dok Slava krunu mnogim manjim dade!
Što uzrok je da ti ovako mirno pade?

92.
Najviše cijenjen, najranije znan!
     Drag srcu kom ne osta ništa draže!
     Premda te gubi beznadni moj dan,
     U snovima nek lik mi tvoj se kaže!
     Jutra bi suzom željela da taže
     Svijest što od boli vlastite se budi,
     Mašta nad lijes tvoj beskrvni se naže,
     Gdje bje, moj trošni lik se vratit trudi,
I s òplakanim tûžni skupa leći žudi.

93.
Ovo je dio puta Haroldova:
     Vi, što bi htjeli više o njem znati,
     Više tog reći strana će vam nova,
     Bude li pisac znao načrčkati.
     Je l preveć? Strogi kritičaru! shvati:
     Strpljenja! čut će sve se što on spazi
     U krajevima kud ga usud klâti:
     Gdje spomenika drevnih stoje trâzi,
Od prije nego Grčku, i njih, barbar zgazi.

Bilješke
[1] Peri — perzijski naziv za neku vrstu posrednice između Boga i ljudi, ono što bi se u nas moglo reći vila.
[2] Ianthe (čitaj: Iànati; u značenju Ajanta; u grč. mit. žena Ifidova) — Lady Charlotte Harley, kasnije Lady Charlotte Bacon, druga kći Edwarda, petog lorda od Oxforda. God. 1812, kad su joj ovi stihovi bili posvećeni, nije još bila napunila jedanaest godina. Byron je dao da mu se izradi njen portret.
[3] Muzo! — i Byron, poput klasičnih grčkih i rimskih pjesnika, počinje svoj spjev zazivanjem muze Polihimnije, zaštitnice poezije.
[4] Devet blijedih — misli se na devet umornih, izblijedjelih muza, zaštitnica umjetnosti.
[5] Albion — latinski naziv za Englesku.
[6] Al s nekog svoga — odnosi se na Byronova pretka Williama Byrona (brata Byronova djeda, zvanog "Ludi Jack") koji je 1766. u dvoboju bez svjedoka ubio svog rođaka i bio osuđen, a počinio je i više drugih zločina i vjerojatno bio pomalo poremećen.
[7] Heraldi — ovdje u značenju kroničari.
[8] Al tek jednu ljubi — odnosi se na prvu nesretnu Byronovu ljubav Mary Chaworth. Pjesnik ju je sreo u 14. godini. Ona je tada imala 16. Njena izjava: "Zar mislite da bih ja ikada mogla išta osjećati za ovoga "šepavog dječaka", ostavila je cijeloga života dubok trag u njemu, kako se to npr. vidi iz Byronove pjesme "San". Mary se 1805. udala za Johna Mustersa.
[9] Očinski dvor — Newstead Abbey, stara opatija koju je Henry VIII. poklonio jednom Byronovu pretku. Byron ju je kasnije prodao da bi podmirio troškove.
[10] Paphos — grad na Cipru gdje je nekada bio glasoviti hram Afrodite, božice ljubavi.
[11] Eros — bog ljubavi; ovdje u značenju ljubav.
[12] Mamon — u semitskoj mitologiji personifikacija bogatstva i pohlepe za materijalnim dobrima.
[13] Seraf — u Bibliji anđeo iz najvišeg od 9 anđeoskih korova.
[14] Byron je prvotno namjeravao posjetiti Indiju.
[15] Laku noć — Childe Haroldov Laku noć nema gotovo nikakve sličnosti s pjesmom Laku noć Lorda Maxwella, kako to Byron tvrdi u predgovoru I. pjevanju, premda ta pjesma počinje stihom: Adieu madame, my mother dear (zbogom gospo, moja majko draga).
[16] Adieu, adieu! — (franc.) zbogom, zbogom!
[17] Pažu mali — to je bio Robert Rustiton, jedan od Byronovih najamnika. Poveo sam Roberta sa mnom, pisao je Byron svojoj majci, drag mi je, jer, poput mene, sliči na osamljenu životinju. Byron ga je, videći kako je tužan zbog toga što je napustio svoje roditelje, vratio u Englesku čim su stigli u Gibraltar.
[18] Ovdje u originalnu rukopisu dolazi slijedeća strofa koju je Byron prilikom tiskanja djela izostavio:
Moja je majka vrla dama,
     I ne voli me k tom;
Kaže mi da sam izvor srama
     Cijelomu rodu svom:
Da sestru imam, držah prije,
     Što plač sad možda briše;
Al lice njeno mi se krije
     Tri godine i više.
[19] Vjerni sluga — William Fletcher, koji je Byrona u zlu i dobru služio punih dvadeset godina, sve do Byronove smrti.
[20] Nov — novi ljubavnik
[21] Nakon ove, u originalnom rukopisu slijedi ova strofa:
Razvedrit tim ću svoja njedra
     Kad ostavim svoj prag,
Da budem slika momka vedra
     Uz kojeg drug je drag.
Jer mladost jedva drugo znade
     Do bôli, svaki dan,
Osim kad ljubljah gospe mlade,
     Ili kad bijah pjan.
[22] Sintra — planina i mjesto pred ušćem rijeke Tejo (Tag, Tago) u Portugalu.
[23] Galske horde — Francuzi, Napoleonovi vojnici.
[24] Luzitanci — Portugalci.
[25] Galski vođa — Napoleon.
[26] Elizij — prema grč. mitologiji mjesto blaženstva u podzemnu svijetu, boravište heroja i odličnika nakon smrti.
[27] Gospa od bola — Nossa Sefiora de Pena, samostan na stijeni u blizini Sintre.
[28] Honorij — isposnik koji je u blizini samostana, o kojemu Byron govori, iskopao spilju i u njoj živio.
[29] Vathek — fantastični roman Williama Beckforda (1754-1841), u kojemu pisac sebe opisuje kao kalifa Vatheka. Vathek je bila jedna od priča, piše Byron u svom dnevniku, kojoj sam se od rane mladosti divio.
[30] Strofe od 24. do 26. odnose se na konvenciju u Sintri. Nakon što je Wellesley, kasnije vojvoda Wellington, potukao Napoleonova generala Junota, naložio je da se neprijatelj i dalje progoni kako bi doživio potpuno uništenje. Budući da je istoga dana bio smijenjen, novi zapovjednik engleske vojske Sir H. Burrard opozvao je Wellesleyev nalog. To je u Engleskoj pobudilo veliko nezadovoljstvo. Ovaj odlomak u originalnom rukopisu glasi drukčije i puno je oštriji, a Byron ga je iz definitivne verzije rukopisa izbacio na nagovor svojih prijatelja.
[31] U originalu foolscap, neprevediva igra riječi, jer izraz znači i zapisnik i kapa dvorskog lude.
[32] Konvencija nije, kako Byron misli, bila potpisana u palači markiza od MSans-serifve, nego u Lisabonu.
[33] Vidi I. pj. bilj. 28.
[34] Mafra — samostan koji je kao zavjetni dar podigao Juan V. Jedan od najljepših portugalskih samostana. Nazivaju ga portugalskim Escurialom.
[35] Jadna kraljica — Marija I. (1734-1816). Poludjela je nakon uzastopne smrti svog muža, sina i ispovjednika, te je 1816. god. umrla u Brazilu.
[36] Babilonska bludnica — tako su, aludirajući na Bibliju, protestanti nazivali katoličku crkvu
[37] Guadiana — rijeka u Španjolskoj i Portugalu.
[38] Pelagije — član gotske kraljevske obitelji koji je nakon bitke kod Xeresa dela Frontiera uspio sačuvati svoju nezavisnost sklonivši se u utvrde Asturije. Potomci njegovih sljedbenika, nakon nekoliko stoljeća, okrunili su svoju borbu osvojenjem Granade, nakon čega su Mauri istjerani iz Španjolske.
[39] Cava — Florinda, kći grofa Julijana, jednog od prvih doglavnika gotskog vladara Roderika (vladao Španjolskom od 770-771) koju su Mauri zvali Caba ili Cava. Nakon što ju je Roderik silovao, njen otac Julijan, uvrijeđen zbog oskvrnuća kćeri i nezahvalnosti svog vladara, zaboravivši, kako Byron ističe, na svoju patriotsku dužnost, sklopio je savez s Musom, doglavnikom afričkog kalifa, i na čelu vojske sastavljene od Saracena i Maura kojom je zapovijedao glasoviti Tarik, napao Španjolsku. Roderik je poražen u bitki kod Segoyele i smaknut a Mauri su osvojili gotovo cijeli Iberski poluotok.
[40] Stih se odnosi na osvojenje Granade (1492) i istjerivanje Maura iz Španjolske.
[41] Drevna božica — Minerva, božica rata.
[42] Stroj koji bije — top.
[43] Talavera — Talavera de la Reina; bitka kod Talavere odigrala se 1809. godine. Tu je Wellesley (Wellington) jedva potukao Napoleonova generala Victora.
[44] Sofizam — hotimice izveden pogrešan ili lažan zaključak.
[45] Albuera — bitka kod Albuere (jezero u Španjolskoj u blizini Valencije) odigrala se 1811. godine. Tu su Englezi i Španjolci pod vodstvom lorda Beresforda potisnuli Napoleonova generala Soulta.
[46] Tir — grad i luka na obali današnjeg Libanona, antičko trgovačko središte.
[47] Rebek — glazbalo sa samo dvije žice, nalik na violinu. U Španjolsku su ga najvjerojatnije donijeli Mauri.
[48] Fandango — svirač fandanga, španjolskog plesa andaluškog porijekla.
[49] Viva el rey — španj., živio kralj; Živio kralj Fernando bio je u ono vrijeme refren gotovo svih pjesama u Španjolskoj.
[50] Godoy — Principe de la Paz, potomak stare ali propale plemićke obitelji. Postao je moćni kraljičin ljubavnik i stoga bio vrlo omražen čovjek. Španjolci mu pripisuju uzrok ondašnje propasti svoje zemlje.
[51] Crvena kokarda — kokarda s natpisom Fernando Séptimo (Ferdinand VII).
[52] Morena — Sierra Morena, planinski masiv u Španjolskoj.
[53] Bič svjetski — Napoleon, aluzija na Atilu kojega su nazivali Bič božji.
[54] Lešinar galski — Napoleon, Francuzi.
[55] Stih aludira na Agustinu, junakinju opsade Zaragoze. Popevši se na bateriju gdje je pao njen dragi i nastavivši pucati iz topa privukla je pozornost sveukupne tadašnje Europe. Tada su joj bile 22 godine.
[56] Gorgona — Meduza, najpoznatija od tri mitološke Gorgone. Pri pogledu na nju čovjek bi se od užasa skamenio.
[57] phoebus — sunce.
[58] Ova je strofa napisana poslije u Turskoj.
[59] Hurije — po Kuranu lijepe djevojke u islamskom raju.
[60] Parnas — planina u Grčkoj, na kojoj, prema mitologiji, borave muze, zaštitnice umjetnosti.
[61] Apolo — Apolon, sin boga Zeusa i njegove ljubavnice Lete, bog sunca i svjetlosti, nepogrešivi strijelac.
[62] Dafna — kći riječnog boga Peneja, jedna od najljepših nimfa, u koju se zaljubio Apolon. Kada je vidjela da mu ne može pobjeći, zamolila je svog oca Peneja da joj promijeni lik, i on ju je, upravo u trenutku kad se našla u Apolonovim rukama, pretvorio u stablo lovora koji se spleten u vijenac davao pjesnicima u znak priznanja (poeta laureatus), na što Byron ovdje i misli.
[63] Delfi — čuveno proročište u staroj Grčkoj, poznato po dvosmislenim odgovorima Pitije, proročice.
[64] Pitijske himne — pjesme izvođene za vrijeme svečanosti u čast boga Apolona, održavanih u Delfima.
[65] Hidra — mnogoglava vodena zmija; kerub — anđeo višeg reda, u srednjovjekovnom slikarstvu najčešće je prikazivan crvenom bojom.
[66] Vidi I. pj. bilj. 9.
[67] Venus — lat., Venera, rimska božica ljubavi i ljepote.
[68] Mjesta u blizini Londona.
[69] Izletišta u blizini Londona; Richmond je londonsko predgrađe s poznatom zvjezdarnicom i parkom.
[70] Beocija — Pindarova domovina; njen glavni grad bio je Teba, mjesto gdje je Sfinga postavila Edipu svoju znanu zagonetku.
[71] Klanjanje Rogu — Byron aludira na šaljivu zakletvu koju su pred parom rogova morali polagati gosti gostionica Highgatea, izletišta u blizini Londona. Morali su se zakleti "da nikad neće ljubiti djevojku kad mogu ljubiti ljubavnicu, da nikad neće jesti crni kruh kad mogu jesti bijeli, da nikad neće piti malo pivo kad mogu piti veliko" i sl.
[72] Byronu, čini se, nisu bile posve jasne uloge pojedinih sudionika koride, pa tako npr. miješa ulogu picadora i matadora itd.
[73] Duenna — španj., dadilja.
[74] Leta — prema grč. mit. rijeka zaborava u podzemnu svijetu.
[75] Kain — prvi sin Adama i Eve; nakon što je ubio brata Abela obilježen je pečatom bratoubojice i osuđen na trajno lutanje. Byron je na tu temu napisao poetsku dramu Kain.
[76] Umjesto ove pjesme u prvoj verziji rukopisa nalazila se šaljivija i podrugljivija pjesma Djevojka iz Cadiza. Byron ju je kasnije zamijenio ovom mnogo sjetnijom pjesmom Za Iñez, koja je napisana u Ateni 25. siječnja 1810. god. i najvjerojatnije je posvećena njegovoj tamošnjoj ljubavi Terezi Macri, kćeri engleskog vice-konzula u Ateni.
[77] Vječni Žid — Ahasver; prema židovskoj legendi čovjek koji Kristu na putu za Golgotu nije dao da se nasloni na zid njegove kuće i zbog toga bio osuđen da vječno luta.
[78] Byron aludira na smrt Solanoa, guvernera Cadiza, u svibnju 1809.
[79] Francisco Pizzaros (1475-1541) — okrutni osvajač Perua.
[80] Pod nazivom Kolumbija Byron ovdje podrazumijeva cijelu Latinsku Ameriku.
[81] Barossa — u krvavoj bitki kod Barosse Englezi su pobijedili Napoleonova maršala Victora.
[82] Franak — Francuz, Francuzi, Napoleonovi vojnici.
[83] A tebe, druže — John Wingfield Byronov prijatelj, oficir koji je, kao i Byron kasnije, umro od groznice u Coimbri, 1811. godine.

1.
Nebeska djevo, dođi! — al, ti, znam,
     Ne nadahnu još nikad smrtni poj —
     Božice Uma! tu tvoj bješe hram,
     I jest, uz strašne vatre bijes,[1] i boj,
     I vrijeme koje zbrisa obred tvoj:
     Al gore neg rat, plam i ljeta spora,
     Krûto je žezlo i vlast strašna, soj
     Svih slijepih za taj sveti sjaj što mora
Budit o tebi svijest u svakog boljeg stvora.

2.
Drevna Ateno! uzvišena! gdje,
     Gdje je sad snaga i duh tvojih ljudi?
     Próđe — u sjaju sna što nekoć bje:
     Prvi u trci koja Slavi žudi,
     Bili su, prošli — zar tek to? da čudi
     Na školskom satu jedino još đake!
     Mač borca, plašt sofista tu nać' trudi
     Svatko se zalud, s ruševine svake
U magli ljeta plijesan zbrisa moći znake.

3.
Sine svanuća,[2] gràni! âmo idi!
     Al nemoj dirat golu urnu tu:
     Dođi — grob jednog naroda sad vidi!
     Grob bogova gdje vatre davno mru.
     I bozi gasnu — nove vjere zru:
     Bje Zeus — Prorok[3] sad — doć' druge tada
     Još će dok čovjek spozna zbilju svu
     Da zalud tamjan gori i krv pada,
Sumnje i Smrti čedo kôm je slamka nada.

4.
Vezan za zemlju, k nebu oči kráde —
     Zar nije dosta, jadniče, znat moći
     Da jesi? Zar uz dar što ti se dade
     Da živiš, živjet još bi tî i poći
     Ne znajuć gdje, u koji kraj, već proći
     Sa zemlje tako i sjaj neba steći?
     Zar još ćeš bol i radost snit u noći?
     Pogledaj na svoj prah pa krila mèći:
Više od prodike ta urna će ti reći.

5.
Ili Heroja palog raskrij grob;
     Na pustom žalu spî gdje šúme vali:
     On pade i puk oplaka mu kob;
     Sad nitko ga od tužnih tih ne žali
     Nit su se bdijuć ratnici tu zbrali
     Gdje polubozi vidani su, vèle.
     Lubanju uzmi otud i razváli:
     Zar Bog hram ima unutar te zdjele?
Kad čak ni crvi izbu trulu tu ne žele!

6.
Gle joj luk srušen, skršen zid joj svaki,
     Sobe joj puste, vrata što se ruše:
     Da, Slavoljublja dvor tu bješe laki
     Nekoć, hram Misli i palača Duše.
     Pogledaj duplju svaku punu tmuše,
     Taj vedri kut gdje Um i Mudrost diše,
     I Strasti što se na sav nadzor glûše:
     Zar sve što svetac, mudrac, sofist piše,
Taj grad nastanit može, popravit ga više?

7.
Sine Atene,[4] mudro reče prije!
     "Sve što znam jest da ništa ne znam ja."
     Čemu bijeg od tog, od čeg bijega nije?
     Svak bol svoj ima, slabić tek od sna
     Što um mu truje zlom sâm stenjat zna.
     Slijedi što Slučaj ili Usud biva;
     Aheron[5] čeka nâs da mir nam dâ:
     Tu nema sitom gostu silom pîra,
Već šutnja stere ležaj dobrodošlog mira.

8.
Ako pak, kako tvrde svêti sámi,
     Negdje daleko zemlja dúša ima,
     I stog se nauk Saducejski[6] srami,
     I sofist koji tašto sumnju prima;
     Bilo bi lijepo štovat skupa s tima
     One što muke smanjili su nama!
     Čut tê, što bje nas strah da kraj je njima!
     Gledat sve silne sjene tu, iz Sama[7]
I Baktre, [8] mudre, pune pravednoga plama!

9.
Ti! — čija ljubav mi i život nesta,
     Ljubit i živjet zalud tu me stavi —
     Blizak mom srcu, zar tî živjet presta
     Kad žîvi spomen sja u mojoj glavi?
     Sanjat ću da ću sresti te na javi,
     Viziju zvat u moje prazne grudi:
     Bude li Spomen čuvo lik tvoj pravi,
     Uza sve ono što Budućnost nudi,
Što duh tvoj blagi znadoh, to mi dosta budi![9]

10.
Pusti da sjednem na taj kamen prag
     Mramorna stupa tog još čvrsto zdána;
     Saturnov sine![10] tu bje tron tvoj drag:
     Jači od sviju! Daj da s ovih strana
     Otkrijem skritu velebnost tvog stana.
     Ne mògu: neće vratit Mašte oči
     Ono što Vrijeme zbrisa jednog dana.
     Ipak tu svaki gord stup uzdah toči;
Neganut Turčin sjedi, pjevajuć Grk kroči.

11.
Al tko je od pljačkáša svih tvog hrama,
     Gdje Palada još bdije, otet smio
     Zadnje ostatke vlasti joj, bez srama;
     Tko najgori je, zadnji tat to bio?
     Kaledonijo![11] to bje sin tvoj mio![12]
     Engleska! volim da tvoj nije: stoga
     Čuvaj tlo gdje je duh slobode bdio;
     Premda oskvrnut svetišta znaš mnoga
I vuć' ih dugo preko mora nèsklonoga.

12.
Al moderni se Pikt[13] tim nisko hvali,
     Rušeć što Turčin, Got[14] ni Vrijeme nije:
     Hladan ko hridi mu i rodni žali,
     Jalova mozga, srca što led krije,
     Zar taj um smisli, zar ta ruka smije
     Nosit ostatke te Atene jadne:
     Porod njen slab je da se za njih bije,
     Majčina bol na nj dijelom ipak padne
I tad tek spozna lance Despotske on hladne.

13.
Što! zar se jezik britanski reć' trsi
     Da Albion plač voli u Ateni?
     Premda zbog tebe rob njen stiska prsi
     I šuti da Europa ne crveni;
     Kraljica môra, Britanija plijeni
     Zadnji plijen zemlje tê što krv je guši:
     Tâ, koju svak zbog pomoći joj cijeni,
     Ostatke rukom harpije[15] joj ruši
Što tiran ostavi i čemu Vijek se skruši.

14.
Palado, gdje ti bje Egida![16] kojom
     Alariku[17] i Propasti strah zada?
     Gdje Pelejev sin[18] što je sjenom svojom
     Onoga dana izbio iz Hada[19]
     Na svjetlo s mahom strašnim što s njeg pada!
     Zar Pluton[20] sad Heroja pustit nije
     Mogao da pljačkaša novog svlada?
     Dokon on luta uz Stiks[21] što se vije
I ne brani taj zid kom štit je bio prije.

15.
Hladno je srce, Grčka, što je gluho
     Kad ljubavnik nad dragim prahom tuži;
     Tupo je oko koje gleda suho
     Tvoj srušen zid, tvoj hram za kojim pruži
     Engleska ruke, premda više služi
     Na čast joj čuvat te ostatke zbrane.
     Proklet čas kad su krenuli još duži
     Bol da ti daju, da te opet rane
Noseć ti bogove u sjeverne zle strane.

17.
Tko jedrio je kad po moru plavom
     Taj vidje, mislim, prizor poput snova;
     Kad lahor svjež je, kakav jest, nad glavom
     Jedro, fregata hrabra čvrsta kova;
     Jarbol, žal, zvonik bježi zdesna, prova
     Ocean blistav ispod sebe reže,
     Konvoj je nalik jatu labudova,
     Najteže lađe hrle čilo, svježe,
Tako im vedro vali ispred pramca bježe.

18.
I gle taj mali ratni svijet tu skriven!
     Topovi, pokrov mrežâ što se nižu,
     Zapovijed mukla, glas u jedan sliven,
     Kad na riječ uvis topovi se dižu:
     Čuj, bodar poklik nostromov! dok kližu
     Konopi se kroz dlan mornara: mladi
     Školarac kadet stoji blizu, stižu
     Grdnje i hvále svud dok lulu gladi,
A tog mladića sluša posada, i radi.

19.
Bez mrlje bijela paluba se sije,
     Ozbiljan časnik stoji tu na straži:
     Gle mjesto ono sveto gdje se krije
     Kapetan sâm, gord; muk je njemu draži,
     Svi ga se boje — razgovor ne traži
     S kim mlađim ako ugled vlastit neće
     Da izgubi, jer bez njeg mu ne važi
     Vlast ni glas: al Britanac rijetko skreće
Od zakona što strog mu snage daje veće.